Noćas sam sanjao cijelu noć Frank Zappu.
Došao je u razred gdje se mi školujemo za dostojanstveno umiranje, kako bi razgovarao sa nama. Ja sam očekivao da će nam nešto odsvirati, kad ono Frank (u svom najboljem izdanju) sjeda sa svakim učenikom u klupu i razgovara u četiri oka (tzv individualni pristup) sa svakim polaznikom škole laganog umiranja, jedinom školom u životu koju svaki učenik uspješno završi.
U pola našeg razgovora čula se buka iz hodnika. U razred je tada teturajući vidno alkoholiziran ušao Goran Bare i tresnuo odmah na pod. Svima nam je bilo neugodno.
Frank je to komentirao grimasom, plaženjem jezika i odmahivanjem rukom, uz blagi ukor : No, no no to delat, previše sam takvog za života vidio, djeco to nije dobro sebi raditi.
Goran se nije dao, brzo se ustao i odjurio iz razreda pjevajući stihove svoje pjesme: Biram život. Meni je bilo neugodno jer svi u razredu su znali da smo mi (Goran i ja) iz Vinkovaca..
Samo jedno me je čudilo Frank Zappa je govorio književni hrvatski sa besprijekornom dikcijom, upitao sam ga kako to da govori moj materinji jezik bolje od mene samoga. Duhovito je odgovorio: To nije teško, prvo zato jer ti govoriš nepravilno, sa izrazito prisutnim slavonskim naglaskom, a uskoro ćeš se uvjeriti da ovdje barijera jezika nestaje i svi slobodno govorite svojim jezikom, no novost je da svi čujete (svakog sugovornika iz našeg svijeta mrtvih) na svom jeziku kao i ti mene sada na hrvatskom, iako ja govorim engleski ..........................
Dok je Zappa razgovarao sa mojim prijateljem sa posla Ratkom A. koji se tresao od neugode jer je kao mlad slušao The Spooky Toouth a ne The Mothers of Invention, ja sam se najednom dosjetio kako je naš učitelj Frank Zappa umro prije nekoliko godina od raka grla u pedesetdrugoj godini života, a meni je 52.
Ta misao, ili ženina ruka koja me je lagano lupkala po ramenu, prekinula je čaroliju razreda smrti.
Zeleni diži se vrijeme je da posjetimo groblje i položimo cvijeće za sve voljene koji nisu više sa nama..
P.S.
Ove godine ču posebno položiti jedan bijeli cvijetak za dragog učitelja iz mog novog razreda, razreda smrti, u koji sam se nedvojbeno ovih dana upisao, kako mi san reče, a zna se snovi nikad ne lažu.
Post je objavljen 02.11.2006. u 07:44 sati.