np: Cranberries - Stars, Ode To My Family, Linger, I'm still remembering, Free To Decide, Forever Yellow Skies, Empty, Dreams, Dreaming my Dreams, Daffodil Lament, Cordell
(We walked in fields of golden hay)
I still recall you
(We walked in fields of golden hay)
I see you in the summer
Žao mi je što nisam doma i što već x. godinu ne mogu ići na groblje. To je posebni doživljaj. Ići s obitelji na groblje.
Obučeš neku tamnu odjeću, ruke u džepove, nabaciš smrknuti pogled. It's depression time.
Mama zabavljena oko cvijeća, tata nekog čudnog ponosa "ja znam kako se ispravno pale svijeće".
Sestra gleda.
Svake godine ulaziš u auto, naguran između sestre i kanti s cvijećem. Auto baš za tu prigodu smrdi po plastici, od čega dobiješ glavobolju koja traje cijeli dan.
Brum brum brrrrr.... Auto kreće.
Sunce udara u oči. Glavobolja raste. Od silnog cvijeća u portapaku, još više. Pelud.
Prvo na groblje Belafuža. Parkiranje ispod borova. Nosiš cvijeće. I tata i mama nekoliko puta ispituju jedno drugo jesu li ponijeli šibice/upaljač. Sestra koluta očima.
Ulaziš kroz vrata na kojima piše da djeca ispod valjda 12 godina moraju biti u pratnji starijih, te da je zabranjen pristup psima. Prolaze neke babe. Mama kaže: "To ti je ona što joj je kćer poginila kad je granata pogodila neboder."
Hodaš malo dalje. Prolaze neki drugi ljudi, tata ih pozdravlja. On valjda svih pozna. Sestra koluta očima.
Onda šljunčanim puteljkom na sjever, prema špini i kantama s vodom. Tamo natočiš par hektolitara i onda odeš desno do groba, tegliš kante.
Dođeš pred grob i misliš na to da je ispod mramornih ploča, iza cigli, na betonskim ladicama lijes drage osobe. S kojom si pričao. I koju imaš samo u sjećanju i čudno ti je kako ponekad imaš strašan osjećaj da si joj zaboravio glas. I mutnjikavo se sjećaš kad se lijes stavljao dolje. Još je jedna tu, koje se ne sjećam.
Mama stavlja cvijeće, mete čempresne komadiće s granita.
Tata stručno pali svijeće. Ja to ne znam. Sestra koluta očima.
Par trenutaka buljimo u grob. Sa strane je grob u kojemu je neko dijete što se utopilo pavši s broda prije nekoliko desetljeća. Misliš se kako sad izgleda. Je li ostao samo kostur? Je li možda duh stoji sa strane, duh djeteta umrlog u agoniji? Je li te gleda?
Eventualno se prekrižiš. Sjetiš se obećanja.
A onda drugim puteljkom do drugog groba. Prolaziš kraj najstarijeg groba na groblju. Natpis na lijevanom nekvalitetnom betonu je izlizan. Misliš se da će jednog dana i tvoj grob biti zaboravljen i da ćeš biti samo podatak na nekom serveru i u arhivi.
Dolaziš do drugog groba. Ista procedura. No ispod nije nitko koga poznam. Kako oni sad izgledaju?
Odlazak s groblja. Prolaziš kraj groba starca iz susjedstva koji se objesio (tu vijest mi je susjeda rekla na vrlo bolesni i medijski-zadovoljan način) u potkrovlju kuće kabelom od pegle. Našla ga je žena. Ja sam vijest prenio baki. Vičući.
Sjetiš se da je taj starac bio u podrumu za vrijeme rata. Sjetiš se starih socijalističkih pegli. S prugastim ili točkastim kabelima.
...
Odlučuješ da ćeš rjeđe ići u podrum.
Nasuprot je grob poznatog lutkara. Ima zasađenu travu.
Stavljaš kante kraj druge špine, ideš prema ulazu. Ulaziš u auto. Opet glavobolja.
Tijekom vožnje, Sunce namjerno udara u oči i teško podnosiš zavoje.
Gradsko groblje je u predgrađu. Iza je nekakva pripizdina, industrijska zona.
Jedva nađemo parking. Vanka škip ljudi. Puno cvića. Ulaz je ciglen. Mislim da ima bršljana.
Zar ovdje ulaze pijani teenageri u crnoj robi i crtaju pentagrame?
Groblje ima ogradu u brutalističkom stilu. Oko dva metra visoke, debele betonske ploče u dijagonalama. Ovisno o mjestu, vidiš beton ili vidiš grobove.
Ulaziš na ulazna vrata i misliš se koliko tu ima trupala pod zemljom i kako je to fascinantno i devijatno.
Prostor je ogroman. Najljepši je stariji dio. Prvo na njega. Svejedno mi je koga ćemo prvog posjetiti (brrr...) jer nikog ne poznam.
Stari talijanski grobovi. Zaratini. Mrtvi Valentini i Giuliane. Mramorni anđeli. Bez ruku. Zapravo rijetko i s licem.
Hodaš po šljunku. Škripi. ......... Škrip. .......... Škrip.
Noviji talijanski grobovi. Iz doba fašizma. Moderniji dizajn. Veličanstveniji.
Ornamenti.
Grobovi visoki nekoliko metara, kao kapelice s ogradama. Što za Boga drže unutra?...
Eno obli grob koji na sebi ima dva ornamentirana prozora. Jedan još ima staklo. Drugi je razbijen. Ne vidim unutra, grob je previsok. Pitam se vidi li se lijes i mrtvac i u kojem je stanju. Je li mu po licu pada kiša i je li gleda u nebo kroz te male šupljine uvijek u istu točku, za vike vikova. Je li mu dosadno? Sigurno je ljut. Odmičeš se.
Tata objašnjava kako su i u novima i starima - Talijani.
Sestra gleda. Mama isto.
Na betonskom zidiću, kao i svake godine, neka žena slaže mozaik od stotina malih glavica cvitića. Ponekad u obliku golubice, ponekad kao hrvatski grb. Izgleda kao šlag na torti.
Socijalistički grobovi. Petokrake. Slabi dizajn. Militaristički. Fašistički su mi bolji.
Tata objašnjava kako su unutra komunisti. Ima i Srba.
Idemo dalje, travnata stazica. Više ne škripi. Ima blata. Zelena poljana s grobovima. Staza s drvoredom.
S lijeve strane kompaktne grobnice, s desne grobni humci. Iza toga krematorij. Zapravo, možda i nije krematorij. Možda je samo groblje za urne. Pogledom tražiš dimnjak.
U grobu je netko tko bi mi trebao biti važan premda se ničeg ne sjećam. Misliš se kako će i iznad tvog groba jednom biti neka obitelj potomaka od kojih će netko tupo gledati u tvoju sliku. Ne misliš na stanje u grobu. Pogledom tražiš eventualne metanske plamičke oko grobova.
Nema ih. Razočaranje.
U blizini je grob nekog glazbenika. Na ploči su note. Sestra se misli bi li da je odsvirati melodiju iznad groba, glazbenik ustao? Gledaš sestru, sestra gleda tebe. Jeza.
Odlazak prema modernijem dijelu groblja. Polje XV, XX, VI, itd.
Gledaš u ploču s natpisom polja. Sjetiš se vica o staroj koju je netko na pitanje "gdje je polje to i to" zajebavao da nije ni trebala izaći ako se ne zna vratiti.
Gledaš u drvorede čempresa. Sjetiš se filma Isijavanje i onog labirinta pokrivenog snijegom u kojemu je gospodin Torrance progonio svog sina. Sjetiš se gospodina Torrancea smrznutog u snijegu.
Predzadnji grob na popisu. Grob je samo betonska kocka. Ne želim takav grob.
U daljini grobna ploča mog imenjaka. Sjetiš se kako si briznuo u plač kao mali, kad te tata zajebavao jer si prvi put vidio svoje ime na nečijem grobu. Trauma.
Sjetiš se da mrtve pokapaju u koji grob stignu i da je mala vjerojatnost da će cijela obitelj biti na okupu.
Voda se skuplja u sredini jer je blago konkavan.
Zatim na zadnji grob od nekog tatinog suborca. Crvena zemlja. Gušter se pokušava osunčati.
Zar nije prehladno za guštere?
Odlaziš s groblja. Između brutalističkih betonskih ploča. Sa strane je bunker. U njega se ne ulazi jer su unutra drogeraši. Crna rupa me gleda.
Sjedaš u auto i voziš se prema kući. U autu više nema cvijeća. Lakše se diše. I miris plastike je slabiji.
Vidimo se sljedeće godine!