Ovo doba Sisveta, kad većina ljudi kupuje krizanteme i lampaše te njima uređuje grobove, uvijek me nekako gurne u razmišljanje o smrti. Zapravo, ne toliko o samoj smrti – ona je na kraju ipak samo normalna biološka pojava, prisutna svuda u prirodi – već više o ljudskom poimanju vlastite prolaznosti. Za početak, recimo, većina ljudi boji se umiranja. Reći ćete da je to je također prirodno. Svi instinkti u životinja podešeni su tako da spriječe da ih tamo nekakav debeli lovac napuca snajperskom puškom i kasnije pojede u paprikašu, uz par butelja kvalitetnog slavonskog vina. Zašto bi se onda ljudi osjećali drugačije? Možda zato što smo ljudi i što bismo trebali ponekad biti u stanju upotrebljavati i sivu koru mozga, njegov dio koji se koristi za racionalno promišljanje, a koji bi se mnogima koje poznajem mogao odstraniti bez da itko potom uoči razliku. Dakle, razmislimo malo.
Uzmimo zdravo za gotovo teoriju Velikog praska. Mislim da to možemo učiniti mirne duše, budući da je ona jedna od rijetkih stvari u kojima se slažu aktualna crkvena vlast i aktualna fizika. Malo je zabrinjavajuće to što jedni i drugi to čine iz dogmatskih razloga, no ne sitničarimo previše već prihvatimo prasak kao veliku istinu. I prihvatimo da je vrijeme kao pojava jedno od svojstvava svemira, da ono van svemira ne postoji i da je počelo teći u trenutku njegovog nastanka – dakle Velikog praska. Smatramo li da je tih par sitnih pretpostavki točno, možemo mirne duše reći da je do 1972. godine, kada sam se ja rodio, prošlo ciglih 13,5 milijardi godina vremena u kojem me nije bilo. Jer se još nisam rodio. Budući da život započinje rođenjem (ili 9 mjeseci prije, začećem, stvarno mi se sada ne ulazi u tu raspravu) ja do tada nisam bio živ. A ako nisam bio živ, znači da sam bio mrtav. Dakle, ako želimo razmišljati oko toga što će biti nakon što umremo, dovoljno je samo obratiti pažnju na ono što je bilo kad smo zadnji puta bili mrtvi. Osobno, mogu reći da je meni ta smrt prošla k'o za tren. Uopće nemam osjećaj da je trajala 13,5 milijardi godina. Osim toga, nije me ni naročito naživcirala. Nimalo me nije smetalo to što sam mrtav, nije me čak smetalo niti to što ću biti živ pa opet mrtav, a koliko se sjećam u to vrijeme nisam ni skakutao s oblaka na oblak s parom krilaca na ramenima i odjeven u bijelo (mada vjerojatno većina pravih kršćana koji ovo čitaju smatra da čovjeku koji piše ovakve stvari raj ionako nije nešto s čime može računati). Znači, definitivno nemam nikakvih loših iskustava od prošli put kad sam bio mrtav te ne vidim niti jedan razlog da drugačije bude idući put. Zašto se onda živcirati? Nadalje, uz malo sreće i promjenu posla mogu se nadati da ću ukupno poživjeti sedamdesetak godina, zbrojimo li ovu polovicu koju sam potrošio do sada i drugu polovicu koju upravo trošim sve brže i brže. Koliko god ih razvlačimo ili skraćujemo, sedamdesetak godina i nije nešto naspram 13,5 milijardi. A ako povrh toga pretpostavimo da će nakon moje smrti svemir postojati još barem onoliko vremena koliko je postojao prije nje ili znatno dulje od toga (nikako mi se ne sviđa ta ideja, ja bih sve prestane sa mnom, ali trenutno nema baš nikakvih razloga da se to desi), mirne duše možemo reći da je u beskrajnoj ukupnosti vremena moj život samo treptaj svijesti između dva nemjerljiva zaborava. Ili nešto drugo podjednako patetično. Drugim riječima, ja sam uvijek mrtav, a to što sam sada živ samo je katka smetnja u mojoj beskrajnoj smrti, smetnja koja ni na koji način ne utječe ni na što prije niti poslje, koja u ovom svemiru nije ni na koji način važna osim jedino sebičnom i malom meni. Smetnja koja će vrlo brzo biti otklonjena. A onda ću ponovo biti mrtav, kao i obično. I gdje onda leži razlog za nerviranje i strah?
Ako mislite da je moje poimanje ove priče besmisleno i bolesno, kako onda doživljavate poimanje prosječnog kršćana iz moje i vaše okoline? Recimo, većina onih koje znam istovremeno vjeruje u teoriju evolucije i u postojanje besmrtne duše. Dakle, čovjek je nastao evolutivnim napretkom od svojeg majmunolikog pretka, a on od nekakvog sisavca koji se od gladnih dinosaura skrivao po žbunju. A ovaj je, pak, u gušterolikom obliku izmilio iz praoceana. To je kontinuirani, evolutivni, proces – kako mu i samo ime kaže – u kojem ne možemo niti za jedan trenutak reći „e, svi koji se od SADA rode su ljudi“. Dapače, još uvijek nismo sigurni niti da su ljudi koji se danas rađaju zaista ljudi, a ne samo neka njihova preteča koja ima još dosta razvoja pred sobom prije nego što zasluženo može nositi taj ponosni naziv. Dakle, ne zna se kad točno počinje čovjek, ali se zna da čovjek ima besmrtnu dušu. Zna se da ju je imao prije 300 godina, da ju je imao prije 1000 godina, da ju je imao kad je brao bobice i lovio antilope... i slijedno, da ju je imao i kad je bio majmun. I žohar. Ili, je majmun i žohar nisu imali, već samo ljudi? Koji su nekako iz žohara i majmuna nastali preko noći? A gdje je tu onda evolucija? No dobro, neka su majmun i žohar imali dušu jer se ne zna točno kad prestaju majmuni a počinju ljudi. Kad su majmun i žohar umrli, njihova je duša bila besmrtna i kao takva otišla je u raj, ili već na neko drugo mjesto gdje se čeka Sudnji dan. Da li to znači će, kad ja umrem, moja duša otići na neko mjesto gdje sve vrvi dušama majmuna i žohara, kojih ima daleko više nego duša ljudi kakve ja poznjem? Jer tek zadnjih stotinjak tisuća godina više ličimo na ekipu koja u zoološkom vrtu gleda izvana nego na one koji gledaju iznutra, te stoga je majmuna i žohara u predpovijesti svakako bilo dramatično više nego nas sada. Ili postoji poseban raj i pakao za duše majmuna i žohara? Ili su svi oni koji su se rodili prije Ivana Krstitelja (kako je to mislio Dante) nekrsti i oni lijepo idu u pakao, a svima nama veseljacima koji su se rodili poslije je sve oprošteno (čak i ovakvi tekstovi) te mi idemo u raj. I tako je vrlo zgodno riješena sitna nezgodacija s pomirivanjem istovremenog vjerovanja u evoluciju i besmrtnu dušu. Još uvijek mislite da sam ja budala zbog onog što piše u odlomku prije ovog? Ili je najbolje reći da je sve ovo jedno veliko otajstvo, da čovjeku nije suđeno spoznati ovakve stvari, da bi trebao prestati razmišljati, da bi se trebao poklopiti ušima, reći „moj grijeh“, ubaciti zadnjih sto kuna od svoje bijedne plaće u škrabljicu za novi zvonik i biti sretan što postoji netko drugi tko brine umjesto njega?
No, na stranu metafizika. Postoji još jedna, puno manja misterija vezana uz Sisvete, koja me ipak svake godine muči. Ljudi su ljudi. Osjećaju potrebu povezati se s osobama koje im nedostaju, koje su umrle, i zato se većina nas svake godine za taj praznik slijeva na groblja, uređuje grobove, pali svijeće. Kad padne mrak, u začuđujućoj tišini velik broj nas šeće između grobova, milijuni lampiona svijetle sve do horizonta. Sve odiše suzdržanom, svečanom i vrlo posebnom atmosferom koja veče čini jedinstvenim. Na ovom blagdanu nam zavide mnogi pripadnici drugih naroda, čak i onih koji se u to vrijeme maskiraju i nose okolo izrezbarene bundeve. Ali ono što mi nikako nije jasno jest kako se u tu dostojanstvenu atmosferu uklapaju vašarski štandovi s pečenim kestenima i šećernom vatom odmah na ulazu groblja te obližnji travnjaci, blatnjavi i ružni, izrovani automobilskim gumama.
Post je objavljen 01.11.2006. u 12:52 sati.