Sjedim na trgu, na stanici, ispod rasvjete. Tama, hladnoća, on pokraj mene, ali ipak sam sama. Tišina, oboje okupirani vlastitim mislima. Noć, vidi se samo topli dah koji ispuhujemo iz nosnica.Još uvijek tišina...i hladnoća koja se uvlaći pod kožu...pa konačno zvuk njegovog glasa:
- " Vidiš, da imaš dečka sada bi s njim čekala tramvaj...i ne bi ti bilo hladno..."
- " ...da, ali ga nemam..."
- " Zašto?...možda neki strpljivo čekaju da im pružiš šansu..."
- "... ne,...jer ne mogu imati onog kog bi željela,...a s drugim jednostavno ne bi imalo smisla."
Opet ona ista tišina koju prekida još samo tok njegovih misli i jeka moje upravo izgovorene iskrenosti.
- "...a taj kojeg bi željela, je li negdje u blizini...?"
_ "...hm...bliže nego možeš i zamisliti..."
- "...onda?...
- " On sad ima curu....,propustila sam priliku."
Trenutak spoznaje uselio se u njegove zelene oči. Okrenuo se prema meni, primio svojom moju drhtavu ruku, naslonio mi čelo na svoje. Žmireći smo komunicirali srcima i udisali miris onog drugog...
Onda je ustao, još mi jednom prošao rukom po kosi i rekao:
- " Već sutra on više neće imati curu..."
i otrćao na šesticu dobacujući mi poslijednji smješak kroz vrata koja su se već zatvarala.
Više nisam bila sama.
Nemojte se previše nadati, jer ovo se nije stvarno dogodilo. Ovo je samo plod moje pretjerane želje da konačno ostavi curu, da se konačno desi nešto više među nama....sanjala sam taj događaj noćas i bilo je toliko stvarno da nisam znala da li se stvarno dogodilo ili...onda sam skužila da je sve plod moje opsjednutosti njime i plakala ko kišna godina, opet!! Al sad sam ok, i obećala sam sebi da više neću cmizdriti nego ću strpljivo ćekati i biti zadovoljna što smo barem frendovi i što još uvijek mogu ukrasti pokoji zagrljaj i pusu u obraz!
by La rosa negra
Post je objavljen 01.11.2006. u 11:45 sati.