Evo dođe i ta najružnija šestina godine, novembar i decembar. Ko o čemu, a ja o kalendaru, poput neke bezdušne babe. Šta mogu kad ne volem. Sinoć iza šest sati, u Knez Mihajlovoj, prazno, hladno, nema ljudi. A koliko pre mesec i manje dana nije se moglo proći, svega je bilo; a sada - pustara! Gde su ti ljudi, gde su te devojčice, da li su se svi negde zavukli pa očajavaju, ili su tu ali se ne vide u mraku zamotani u kapute.
Šta bi tek bilo da živim severnije - poludeo bih načisto. Ovako čekam 22. decembar, dno dna, a onda ću da početi da se veselim svakom minutu što se odbija od noći i dodaje dnevnom svetlu.
Prošle godine nisam ni primetio, i tih par meseci prolete za čas. Da li sam naučio da se borim ili da potiskujem - ne znam. Svestan sam kako ni jednog trenutka nema opuštanja, pardon - prepuštanja. Živim na jednom od najvetrovitijih brda u gradu, kad se posle posla probijem do svoje zgrade, ne videvši usput ništa lepo svetlo i lepršavo, onda palim sva svetla ... Radim nešto kreativno po receptu dr Feelgooda - operem sudove, napravim neku dobru klopu, ako nije previše kasno smutim neskafu, pa odgovaram na zaostalem mailove ili sređujem gomilu oprane i osušene odeće. Pa kažem sam sebi: vrrrlo dobro, krenem da stavim neku uplifting muziku, ali se u tom procesu ponekad samoubijem pa kliknem na pogrešan folder.
A preko dana, izem te dane u golubarniku gde sem kolega ne vidim ni kučeta ni mačeta a još manje sunca i zelenila... Malo čega ima sem maštanja o vikendu, ili radosti koju juče i danas donosi pogled na slatke odbojkašice (imamo mali tv u jednoj prostoriji) - čak su pobedile.
Post je objavljen 01.11.2006. u 10:18 sati.