Marketing
I just knew too much...
Ovo nije post.
Samo ću se malo pomaknuti u stranu...
Nema smisla, ništa ne ide jednostavno, još uvijek se ne mogu potpisati, ne prima mi prijavu, sve je rastreseno. A nisam od forsiranja.
Objašnjenja koja nam se daju na naslovnici sliče objašnjenjima ograničenim osobama koje ništa ne razumiju.
A to mene ljuti.
Sutra idem mami svojoj - tu:
Mama, raširi ruke jako!
Dolazim na: aperitiv, predjelo, glavno jelo i desert
Tata je ljut na kćer, jer pije antibiotik na svoju ruku, šmrkavica jedna, ne ide joj se kod zubara...liječi procese.
A neki se procesi ne mogu liječiti antibioticima.
Kad bi makar mogli, imala bih stalnu zalihu Silapena ...
Parafrazirat ću pitanjem staru blogersku prijateljicu, jesu li suze duši lakše, ako plačeš u Mercedesu?
Mada to nema nikakve veze s ovim postom.
Oni što mi znaju zaviriti među koji red, znati će.
Da ovo nije post.
APDEJT:
Čitam sve što pišete, ali ne mogu vam ostaviti komentar, ne mogu vam ostaviti ni riječ.
I to me jako žalosti.
Ne prima mi ni anonimni komentar kojeg potpisujem prepoznatljivim imenom.
Da nije vrijeme za povlačenje, a ovo je fini način na koji mi to žele dati do znanja?
Post je objavljen 31.10.2006. u 21:14 sati.