Pretpostavljam da će mnogi od vas i ove godine posjetiti grobove na blagdan Svih svetih (posvećen svim ljudima koji su postigli svetost, bez obzira na to je li ih Crkva proglasila svetima ili ne) ili kako se kasnije počeo nazivati Dan mrtvih (što nije u kršćanskoj tradiciji koja vjeruje da nema mrtvih, već samo vječni život).
Nemam namjeru objašnjavati ovaj nesporazum oko naziva, poanta je da se na taj dan sjećamo naših preminulih, bili oni sveti ili ne.
I tu me uvijek zatekne zbunjenost. Ili nedosljednost, kako hoćete. Naime, postoji neka opća tendencija da se ljudi koji su umrli počnu nakon ovozemaljske smrti, nekako idealizirati. Ili se u najmanju ruku ne želi zamjeriti mrtvacima. Ja sam osobno bila barem u svojoj familiji i među prijateljima i poznanicima, svjedokom takve prakse. Tako će nerijetko bračni partner nakon partnerove smrti postati zagovornikom njegove svetosti premda mu je za života zamjerao mnogo toga i smatrao ga krivcem za štošta. Ili će braća koja godinama nisu razgovarala za života, sa smrću jednoga postati svjetli primjer bratske ljubavi. Ili će kćer oca koji je godinama maltretirao majku, zaključiti kako su roditelji živjeli u skladnom braku. Je li posrijedi neka potreba za idealizacijom ne bi li nam život bio ljepši, barem u mašti? Ili tu ima puno različitih faktora.
Dijelom razumijem taj preokret, jer valjda se ovi živi ipak osjećaju kao pobjednici, a i nemaju više mogućnost dijaloga, pa je i komunikacija pojednostavljena. Pa onda valjda i nije tako teško oprostiti te sve grijehe nekome koga ionako više nema među nama. Ali tu mi zbunj-faza ne prestaje. Jer jasno mi je da treba oprostiti, kako živima tako i mrtvima (barem mi je to u teoriji blisko), ali mi nije jasno kakve veze sa time ima idealizacija ili iskrivljavanje činjenica ili barem vlastitog poimanja koje se promjeni o nekoj osobi. I to toliko drastično da se pitate da li govorite o istoj osobi.
Možda je i taj kršćanski pojam svetosti pridonio tome, pa treba i nas žive koji smo još ovdje također promatrati iz ugla mogućih svetaca...
Samo bojim se da se prije radi o nekom kulturološkom fenomenu jer pričati ružne činjenice o nekome tko više nije među nama, jednostavno nije lijepo. Ili je barem poučno na kraju spomenuti onu staru dobru poslovicu koja stoji na vrhu posta. S druge strane ogovarati i klevetati osobu koja je živa, isto nije lijepo, ali puno prihvatljivije u praksi. Po meni, obje nemaju mogućnost obrane, jer nisu prisutne. Osim što će ova živa-izogovaranja možda prije čuti tko i o čemu ju je komentirao, pa će moći uzvratiti istom mjerom. S mrtvacima je stvar malo drukčija... od njih nikada ništa ružno o nama, blaženi bili.
Ja ne vidim ništa loše u tome ako čovjek o nekoj osobi kaže ono što misli o njoj, ne uzimajući u obzir činjenicu živ-mrtav. Jer nekome mogu oprostiti i sjetiti ga se i zapaliti svijeću i odati poštovanje, svjesna svih dobrih i loših strana. Koje ima svaki čovjek, pa čak i svtac...onaj proglašeni od Crkve ili anoniman. Možda se baš zbog tog pojma i stvorio kod ljudi otpor prema svecima s kojima se onda mi obični smrtnici ne možemo uspoređivati. Pa se možda zato i uveo taj naziv Dana mrtvih... za sve ostale smrtnike koji nisu u tom krugu. Ovo su moja nagađanja i pretpostavljam da namjera Crkve nije bila tako raslojiti vjernike, ali često je lakše strpati se u neku kategoriju, nego pokušati shvatiti bit i prikloniti se nastojanju da budemo bolji, pa makar i u društvu s onima koji su to već uspjeli i zadobili naziv svetih.
Sve u svemu, ja bih voljela da se mene ne idealizira kad umrem, voljela bih da moji nasljednici imaju dosljednu sliku o meni, kako u životu, tako i u smrti. Sve drugo, blilo bi farizejstvo, a to ne volim sada, pa pretpostavljam da neću voljeti ni kada umrem u ovom životu.
Premda imam već puno onih koji su preminuli, volim o njima razmišljati onako kako sam ih vidjela dok su bili živi.
Smrt je uvijek šok i žalost. Barem kada se radi o živim bićima. Pogotovo kada se radi o bliskim osobama, pa onda o prerano preminulima ili mučenima. A o kategoriji branitelja koji su dali život za obranu Hrvatske da ne govorim...tim više što su te smrti često politizirane, iz današnje perspektive nekima izgledaju i uzaludne... U tim slučajevima i ja sam kao i većina ljudi ljuta, ili barem žalosna.
Ipak, mislim da je dobro da smrt postoji, jer mi se čini da smo često već toliko bahati da nas zaista u određenim slučajevima samo smrt može zaustaviti. Tako uobičajene promjene u prirodi ne vrijede u glavama nekih. Pa se za pojedine državnike ne smije niti spomenuti smrt, jer to je nekako neprimjereno tim velikim ljudima. Zatim se i vrijeme objave smrti pomiče, a prije toga se uvjerava nacija kako je osoba jako dobro, komunicira, osjeća se izvrsno i živjeti će barem još xxx godina.
A Bog (ili priroda-kako tko već vjeruje) je to tako zamislio-la da stvari umiru i ponovno se rađaju. I ima jako dobrih umiranja iz kojih raste nešto novo i bolje...ili barem drukčije. Tako umiru godišnja doba i rađaju se nova (barem je tako bilo prije ovog globalnog zatopljenja), pa onda umiru neke emocije i na njihovo mjesto dolaze nove, pa onda umire neko razdoblje u vezi i rađa se novo. Mislim da je te procese jako bitno prepoznati i ne izgubiti se u tuzi što je nešto nestalo ili se promjenilo, već prihvatiti tu stalnu promjenu i cikluse umiranja i rađanja. Koji nam se događaju svaki dan.
Ja bih isto najradije pristala na ta mala umiranja i rađanja, a ova drastična kada roditeljima umre dijete, djeci roditelj, ili jedan od bračnih patnera ili braća... ta bih iskreno izbjegla da mogu.
Ipak, moram priznati da se na grobljima osjećam prilično mirno, često i sigurnije nego među živima. Osim što volim obilaziti groblja, njihovu tišinu, mir i spokoj, volim se i prisjetiti mojih dragih i manje dragih... volim razmišljati o toj neizvjesnosti koja nas sve čeka... Nije uvijek ugodno, ali i to je dio života kojeg se ne želim odreći i zbog straha izgubiti dimenziju ljepote u njemu.
Restore izgubljenih komentara:
# Upravo sam se vratila sa groblja. I o mrtvima sve najbolje. Pa i mane koje su imali, nekako iz ove naše, svjetovne perspektive, izgledaju nebitne. Ili barem šaljive. Zašto? Ne znam. Možda zbog one...vrijeme liječi sve, pa u sjećanju ostaju samo dobre stvari. Možda nam je to samo obrambeni mehanizam s kojim se branimo od ružnoće svijeta... (ledena 31.10.2006. 19:02)
# Kao prvo ti moram reći da nam je tematika novih postova slična. Odnosno, nije baš ali je i kod tebe i kod mene potaknuta sutrašnjim blagdanom. Samo smo skrenule različitim smjerovima. Kao drugo, moram ti reći da su tvoji postovi pravi eseji (u onom pravom smislu). I da se iskreno nadam da ćeš uspjeti objaviti onu zbirku priča.:)
A kao treće...Smatram, kao i ti, da se prema mrtvima valja ponašati onako kako bi se ponašali da su živi. Pred koji mjesec pitala me u dućanu jedna starija žena idem li na sprovod tog i tog, koji je bio baš taj dan. Odgovorila sam joj da ne idem jer da s tom osobom u životu nisam prozborila ni riječi. Malo me čudno pogledala i otišla, da bih ja mjeseca dana nakon toga saznala kako se ona silno s tim čovjekom svađala, praktički cijeli život, zbog nekog komadića zemlje. I baš sam pomislila kako je licemjerna ta žena. Što se tiče idealizacije, ponekad imam, primjerice, dojam da se silno idealizira Ivan Pavao II, ne od strane Crkve, već više od laika i medija. Za Crkvu znam da ne idealizira, nešto sam čitala o onim procesima beatifikacije. Mislim da bi puno bolje bilo kada bi se govorilo (ili barem pokušalo govoriti) objektivno, o kome god da je riječ, jer onda se smanjuje prostor onim zlobnicima koji jedva čekaju da nađu neku pikanteriju. Oprost koji dolazi ekspresno nakon nečije smrti je umjetan. Vjerojatno je to nekakav samoobrambeni mehanizam ili smirivanje nekakve grižnje savjesti. Ne znam. Ali bolje bi bilo suzdržati se neko vrijeme, ne govoriti ništa, dok ne dođe potreba iznutra. (Nilo 31.10.2006. 21:25)
# Kad netko umre, za nas koji ostajemo to je prilika da se duboko zamislimo i u sebi na neki način sravnimo račune s tom osobom. Jer smrt znači da je knjiga ovog života zauvijek zatvorena. Postoji mogućnost da otkrijemo nove činjenice o prošlosti umrloga, no njegova budućnost tog trena prestaje za ovaj svijet. Ne, nisam nimalo sklona idealizirati umrle, sklona sam pažljivije promotriti kako se njihov život dodirivao s mojim, što sam od njih naučila, bili oni meni za života dragi ili ne. To idealiziranje umrlih je zapravo potreba nas živih, mislim da ljudi koji su nesigurniji često pokušavaju te odnose sami sebi prikazati boljima nego što su bili. Ili je to možda trenutak kad konačno priznajemo što nam je ta osoba u životu značila. Možda je ona kćer oca koji je maltretirao majku uistinu pomislila kako su njezini roditelji imali skladan brak, jer ostali su u njemu uza sve poteško0će... Možda joj je ta misao donijela utjehu i pomogla da riješi neki od problema u svom vlastitom životu... Teško je reći, to su uvijek miješani osjećaji i vrlo su intimni. Sviđa mi se način na koji razmišljaš i razvijaš temu, blizak mi je. Laku noć ti želim i veliki pozdrav šaljem! :))) (aquaria 31.10.2006. 23:18)
# "Dijelom razumijem taj preokret, jer valjda se ovi živi ipak osjećaju kao pobjednici, a i nemaju više mogućnost dijaloga, pa je i komunikacija pojednostavljena". Ne bih se slozila s ovim. Ali previse blizu mi to ide da bih dalje objasnjavala.
"Ja ne vidim ništa loše u tome ako čovjek o nekoj osobi kaže ono što misli o njoj, ne uzimajući u obzir činjenicu živ-mrtav. Jer nekome mogu oprostiti i sjetiti ga se i zapaliti svijeću i odati poštovanje, svjesna svih dobrih i loših strana."
S ovim se skroz slazem.
"Ipak, moram priznati da se na grobljima osjećam prilično mirno, često i sigurnije nego među živima. Osim što volim obilaziti groblja, njihovu tišinu, mir i spokoj,"
i s ovim.
Samo mene smeta ta masovna posjeta grobljima na taj dan, radije odem neki drugi obican dan, kad nema guzve, strke i svega sto tamo ba si ne spada. (JJA 01.11.2006. 10:24)
# Hvala Bogu da je netko spomenuo pravo značenje svetkovine Svih svetih. Danas se izjednačava sa Dušnim danom, iako je to dan radosti.Izvrstan blog. Pozdrav (crescendo 01.11.2006. 17:40)
# Moram pohvaliti prvo osvrt, a onda i ovakav osvrt. Sve je razložno i sad mi je drago što sam pogledao naslovnicu bloga. pozz (Deo Gratias 01.11.2006. 20:46)
# Možda je to farizejstvo zapravo konačno mirenje s manama pokojnih,konačan oprost isjećanje samo onih lijepih trenutaka za života pokojnika.Možda je tako dobr,najbolje jer oprostiti grijeh ,manu,govoriti najbolje svakako je kršćanski.Zašto se tako ne ponašamo dok su živi vjerojatno je to začarani krug.Serbus (Angie 01.11.2006. 22:43)
# ledena, i ja sam danas bila na groblju i zapalila svjećice i sjetila se (valjda) svih...zapravo je djevojčica palila svjećice, a ja sam objašnjavala za koga ih palimo...zapalili smo jednu i za sve hrvatske branitelje...na središnjem bečkom groblju. Razumijem ovo što navodiš kao neki obrambeni mehanizam)))
Nilo hvala ti, ovakva ohrabrenja mi puno znače...i ja se nadam da ću jednom možda napisati i objaviti svoju zbirku kratkih priča, iako trenutno ne stignem ni pola od onoga što bih htjela, a takve stvari su negdje na dnu (ako od njih ne živiš). Možda uskoro okrenem svoju ljestvicu prioriteta. Tvoj primjer sa ženom iz dućana je jedan od tih o kojima sam pisala...isto to smatram licemjernim, osim ako žena nije iskreno oprostila i pokajala se, o čemu ne želim suditi.
Zanimljivo je ovo za Ivana Pavla II...ja sam kada je umro napisala jedan post o njemu i tamo sam istaknual i neke zamjerke od određenih krugova. I mislim da se tako i treba pisati i o najvećim ljudima.)))
aquaria, i ja mislim da je ta idealizacija preminulih zapravo potreba živih ljudi da sami sebi nešto možda opravdaju ili olakšaju. Iako mi je teško zamisliti da kći maltretirane majke može razmišljati i skladnom braku svojih roditelja...to mi je nekako prezavaravajuće. Ali da iz tih odnosa možemo puno toga naučiti, to sigurno. I to je ono što mi se čini temeljnim. Istina, puno je tu faktora i čim su intimni osjećaji u igri, stvari se kompliciraju. Drago mi je da je moje razmišljanje i tebi blisko...i ja ti želim u ove sitne sate laku noć)))
JJA, ne znam točno što ti misliš i kako vidiš tu moju rečenicu, ali razumijem ako ne želiš razglabati o tome, iako sam sada znatiželjna. Nisam naravno navela sve aspekte i varijante, već neku prosječnu koja mi se čini najopćenitija, što ne znači da u stvarnosti stoji.
JA volim ići isto i par dana prije ili nakon Svih svetih na groblje, obično pred veče kada nema više toliko gužve. Zapravo samo Savršeni i ja pravi eksperti u preskakanju ograda od već zatvorenih groblja u te dane. To su nam bili prvi izlasci, a neki dan smo u domaji ponovili taj pothvat nakon devet godina.)))
crescendo, i meni je drago da si ti spomenuo Dušni dan jer ja nisam...ali točno tako, jedino i ta dva naziva sa određenim značenjima i postoje, ali eto praksa je često utemeljena na nekim drugim izvorima)))
Deo Gratias, hvala ...i meni je drago što si pogledao naslovnicu...
Angie, možda...Govoriti najbolje je naravno kršćanski i humano...ali pod uvjetom da to i mislimo, pa se onda u skladu s time i ponašamo...jer znaš ono o činjenju grijeha mišlju, riječju, dijelom i propustom. Tako da mislim da je to sve povezano. Svakako i da treba oprostiti, ali mislim da prvo čovjek treba biti suočen sa onime što oprašta, a sa mrtvima to onda dobiva nekako drukčiju dimenziju, jer ispada da to radimo onda sa samim sobom, što je puno jednostavnije, nego sa drugim u komunikaciji...Ali, istina mođe se nekome oprostiti i bez "rješavanja" sukoba. Ja se tek učim tome...pozdrav svima (MonoperajAnka 02.11.2006. 00:07)
# ti boga koliko si ti pisala,dođi i na moj blog (kasim 02.11.2006. 11:13)
# Bit svega je upravo praštanje ili oprost. Nije bitno ništa drugo. Ako možemo i imamo snage oprostiti nekome sve njegove grijehe prema nama, onda nije teško prihvatiti postojanje onog drugog pravednijeg svijeta, u koji ćemo jednom svi doći.Ako ćemo tražiti kod umrlog samo loše strane, onda ni mi sami ne zaslužujemo bolje kad nas nebude bilo. Sjetimo se radije svega dobrog što je za nas učinio, ili učinila ta osoba. Paljenjem svijeće i molitvom otkupljujemo njezine grijehe i molimo u njegovo ime za oprost...Eto Anka to bi trebao biti bit Dušnog dana,a ne zasigurno megalomanske utakmice, tko će više novaca potrošiti,ili tko će donijeti veći buket...Pozdravljam te... (Rib@rnica 03.11.2006. 09:12)
# Franc, s ovim dijelom o oprostu se slažem s tobom, istina je da treba oprostiti (po mogućnosti i za života). Ali mi nije jasno zašto oprostiti nekome znači potpuno izbrisati činjenice koje stoje, bez obzira na naš stav prema njima. Ako sam u stanju oprostiti, ne moram biti u stanju i potpuno zaboraviti li izbrisati neke karakteristike koju su takve kakve jesu (bez obzira jesam li ih prihvatila kod neke osobe ili ne). Dati ću ti paralelu sa Domovinskim ratom...možda bude jasnije. Oprostiti se može (kažu i treba) neprijatelju, ali kada sva ta generacija koja je sudjelovala u ratu pomre, zar ćemo djeci pričati kako je to bio samo neki mali nesporazum i izvući iz svega samo ono dobro. tj, oprost?. Mislim da su činjenice jedno, a naš odnos prema njima, nešto sasvim drugo. "Ako ćemo tražiti kod umrlog samo loše strane..." kažeš ti...Ja ne znam gdje sam ja u tekstu pisala o traženju samo loših strana? To si nešto krivo skužio, ja sam za to da se čovjek pamti onakav kakvog smo ga doživljavali za života, kako sa dobrim, tako i sa lošim stranama. Za sebe isto ne očekujem ništa drugo. Ako će me pamiti više po dobrome, biti će to moja zasluga. Jednako vrijedi i za obrnuti slučaj. Lijepo si opisao smisao Dušnog dana, točno tako...i zapravo si sam zaključio da paljenjem svijeća molimo za oprost grijeha...Ali ako se taj dan sjećamo samo dobrih stvari i zaboravljamo na grijehe te osobe, nije mi jasno zašto onda palimo svjeće i za koji oprost? Od čega? Kužiš? To je kontradikcija...Ali već sam puno puta doživjela takav otpor kod ljudi...Kad je moj djed umro, mamin bratić-svećenik je držao misu na sprovodu i molio za oprost njegovih grijeha. Moja mama se jako uzrujala, jer je deda bio dobar čovjek (nije naravno bio bezgrešan) i ona to tada nije smatrala "prikladnim". Par godina kasnije probala sam joj objasniti da takve molitva ne znači obilježavanje nekoga kao velikog grešnika, već služi da i dobra duša bude oslobođena i najmanjeg grijeha i ima još nekoliko teoloških značenja. Mislim da se tu radilo o nerazumjevanju i nepoznavanju nekih sadržaja vlastite vjere, na čije mjesto uskaču običaji bez prave pozadine. Što se tiče megalomanije i za taj dan, naravno da se slažem u potpunosti...to nikada nije cilj....Sorry na dužini, nadam se da te nisam povrijedila ili uvrijedila...jednostavno si mi bio inspirativan, pa sam izvukla i tu svoju blisku obiteljsku priču...i htjela još bolje objasniti kako ja to vidim. Pozdrav i tebi (MonoperajAnka 03.11.2006. 14:36)
# Ni ja ne razumijem zašto se neke pokojnike uzdiže iako za njihova života nismo imali baš neko mišljenje o njima. Možda je to i strah od "duhovnog", onoga da mislimo da nas taj netko možda čuje ili tako nešto. Ja to baš i ne prakticiram, jer ako sam za nekog mislila da je loš čovjek onda ni poslije neću govoriti da je dobar. Drugo što me smeta je to pomodno odlaženje na sprovode. Ne idem na sprovode samo zato da bih vidjela tko je bio ili samo zato što bih sama htjela biti viđena. A znam da i takvih ima. Mislim da je ne samo lijepo nego i obaveza brinuti se za grobove najmilijih, ali to se ne ogleda u veličini cvjetova, već u onome što istinski mislimo kada pred tim grobom stojimo i zapalimo svijeću. I da, lijepo je sjetiti se taj dan pokojnika, ali je jako žalosno ako to radimo samo jednom na godinu. (pegy 04.11.2006. 13:21)
# Bolje je da ne pričamo ništa o pokojnima, ako nemamo što dobro za reći. Čudno je samo, da kada netko umre, odjedamput se pokaže interes za njega i to kako je umro. A to kako je živio kad je živio, većinu nije bilo briga ni tada ni sada. (Dolka 06.11.2006. 14:00)
# Htjela sam reći (što baš nije ispalo razumljivo) da nas uglavnom više zanima kako je netko umro, a ne kako je živio, kad smo mu, moža, mogli biti od neke koristi. Mislim na nekog bliskog, u obitelji, susjeda i sl., kužiš? Toj osobi bi bilo neopisivo važnije da smo tada pokazali neki interes, ljubaznost, dali mu svoje vrijeme ili neku pomoć i sl, nego sve ono što činimo kasnije, a sve je to samo blabla... (Dolka 06.11.2006. 14:11)
# dok sam ja konačno uspjela otvoriti komentare..prošla baka s kolačima..... zato te samo lijepo pozdravljam.... :)) (dva 06.11.2006. 14:11)
# Pegy, i meni je takva vrsta odlazaka na sprovod neprihvatljiva. A posebno mi je neukusno kada neki tamo pronalaze priliku za samopredstavljanje nekoj utjecajnoj osobi ili nešto slično. Čula sam od nekoliko teologa da ej na sprovodu čak nepristojno rukovati se sa nekime u povorci, a kamoli voditi razgovore koji se ničime ne dotiču preminulu osobu. Možda malo ekstremno, ali navodno u slućbi nesvražanja pozornosti na sebe, već koncentracije nfa pijetet prema umrlome. Istina da na mrtva treba misliti i obići grobove i češće, a ne samo jedan dan...)))
Dolka, opet se vraćam na svog pokojnog djeda koji je uvijek govorio..."poštujte me dok sam živ, a kada umrem...." i ostavio to nedovršeno. Naravno da ga se s poštovanjem i ljubavlju sjetimo i sada, ali točno je da se smrću pokojnik "dobiva" neku dodatnu važnost. To je dijelom i ono o čemu sam i ja pisala, malo iz drukčije perpektive jer si se ti više bazirala na život..i to je isto tako zanimljivo primjetiti kao neki (meni) nejasan paradoks.)))
Dvojko...koja baba...gdje su kolači...gdje je komentar? Ne daj se obeshrabirti...lijep pozdrav tebi (MonoperajAnka 07.11.2006. 15:27)
# Ma nisam ni ja mislio bukvalno na tvoj napis. Ja sam opčenito govorio.A da nije isto oprostiti i zaboraviti to svakako stoji. Ne mogu ni ja svima oprostiti, a još manje zaboraviti. zato i nisam i ne mogu biti ''svetac''. Naročito u vezi rata...njima ne opraštam, a dokle živim ni ne zaboravljam...Anka ne srdim se, dapače, i ja volim kad mi se skrene pažnja ako nešto nisam dobro pročitao ili razumio...pusa... (Rib@rnica 07.11.2006. 23:23)
# dajmo hvalu Gospodu (zarsipozvaomene 08.11.2006. 10:47)