Ewo sidin za kompon i mislin se...
Na pamet mi je pala jedna veoma draga osoba...osoba kojoj san se mogla obratit kad god mi je treba po koji savjet...osoba koju san stavila na svoju top listu prijatelja...prijatelja kojima mogu rec sve...i to vec odavno...jer mi je ta osoba dokazala svojin prijateljstvom sve sta se triba dokazat...glavon mi prolaze sjecanja....trenutci provedeni s ton osobon...a bilo ih je puno...i dobrih i losih...i uvik je bia tu kad god mi je nesto tribalo...a sad...
Sad kao da je nesta...nesta daleko u noc...uvuka se u sebe totalno...prije mi je govoria sve...i savjete dava bas ono od srca...govoria samo sta je najbolje za mene...a sada...sada samo kaze da ga boli briga...da radin sta ocu...iman osjecaj da mu niej stalo...vjerovatno zato sta san mu davno rekla da mi se svida...
Pa on mora ispast faca...mora bit macho i mora glumit da mu nisu vazni moji postupci...
Nadan se da mu je stalo do mene...jer od tog prokletog dana....sve se izgubilo...
Sva ona mala kemija koja je bila izmedu nas...svi oni trenutci su jednostavno samo pretvoreni u sjecanja...sav smijeh i dobri savjeti otisli su daleko...pokupili se poput nekog vjetra...
Nestali su zauvijek...neznam jel ih mogu ikako vratit...jel mogu ikako vratit povjerenje...veoma drage osobe do koje mi je stalo...a ona to i ne primjecuje...misli da mi je stalo do nekog debila kojeg i ne poznajen dugo...da cu radi nekog ko mi nije bas blizak...ko me nezna najbolje...da cu bit s njin...e pa vara se...on mi znaci previse...i treba bi znat da je on jedina osoba koja je meni na pameti...ma sta god ja napravila s drugin momkon...to je samo zato sta me on sve vise i vise zanemariva....ponasa se prema meni ko da mu nije uopce stalo...kao da ne postojin...da san samo jedna prijateljica iz osnovne skole...koja ce mu...nadan se,ostat u dobrom sjecanju...
I ako san ga kako povridila neka mi oprosti...jer san mu dosad vec milijun puta rekla da san se prominila...a on...on i dalje me smatra zaljubljenom osobom u njega do usiju...mozda san to prije bila...zaljubljena do usiju...ali...to se gubi...gubi se ona zainteresiranost za njega...svakin danon je sve manja i manja...mada ima nekih trenutaka u kojim me tako razveseli da pomislin da tu ima jos nesto...ali...nikako nisan sigurna...i to sve zbog njegovog odnosa prema meni...jer nece da me svati...da svati da mi znaci puno...i da mi je nesto vise od obicnog prijatelja...da ga nezelin izgubit nikad...da kad mi treba da mu se mogu obratit i da ce mi ponovo dat savjet od srca...i da oni trenutci koje smo proveli zajedno ne budu neka usputna avantura...a ja mislin da to nisu bile...
Nadan se da on jos uvijek ima pozitivno misljenje o meni...o nama...
Post je objavljen 31.10.2006. u 16:26 sati.