GENERACIJO, NEDAJ SE - TI SI DINAMO OVE DRŽAVE....
Jučer sam se sjetila moga razreda. Još do prije nekoliko mjeseci smo cijelo vrijeme bili zajedno - ako nigdje drugdje, barem u školi. moj razred je bio....neobičan. A možda i nije. Možda su svi razredi takvi samo što svako misli da je njegov najnesložniji, najgori i slično. I onda kad se rastanete, shvatiš da možda i nije bilo tako. Opet....možda i je. kakogod, jučer sam malo surfala na Internetu i jedan frend mi je rekao da su na napokon stavili slike nas, prošlogodišnjih maturanata. Otišla sam vidit - naravno - kak to sve zajedno izgleda, i onda me nešt drmnilo. Sjetila sam se svih tih ljudi, svih prijateljstva koja smo dijelili, svih zezancija koje smo izvodili, svih bela koje smo iskartali, testova koja smo (pre)pisali, odgovaranja koja smo prošaptali, svih profesora koji su nam predavali.... pa zapravo nismo bili svjesni kak smo dobre profesore u biti dobili. A što se tiče prijateljstava...bilo je tu naravno i onog suprotnog, ipak kad su se pisali testovi ili dogovarale fešte, zanemarivali bismo sve loše osjećaje.
SVI SMO MI ANKICA ZEC! Zanimljive smo majice nosili na zadnji dan, a i sada vidim da ju netko zna obući. Ma bilo je sve to super zapravo.
Neke nisam vidjela od zadnjeg dana škole - tko bi rekao. Neke sam srela u prolazu i podijelila par riječi. S nekima sam ostala dobra.... Svašta ima.
Nego, ono što me pomalo muči. Kakav je to naš...put kada se ''moramo'' svakih par godina privikavati na nove ljude, novu okolinu, nov način rada i slično..... Pomalo me sjeta hvata!! Ne bih voljela da se totalno udaljim od tih ljudi, pogotovo od mojih par frendica s kojima sam ostala dobra i nakon osnovne iako je svaka išla u drukčiju školu. Ipak... Pomalo osjećam da se upravo to događa. Nalazimo nove ljude, one s kojima imamo o čemu SADA pričati. A stare zaboravljamo. Iako ne želimo, ipak to radimo....
ZANIMA ME JEL TO PRIRODNO?? Ili se to samo meni pričinjava??

Marina
Post je objavljen 31.10.2006. u 11:44 sati.