U jednoj modernoj vili na rubu jedne šume, živjela je djevojka po imenu Snježana. Djevojka je bila ponešto blijeda u licu. Zlobna susjeda s prvog kata, koju ćemo u ovoj priči zvati stara Vještica s prvog kata, tvrdila je da je to zbog previše alkohola i premalo spavanja.
Istina da je Snježana voljela raditi tulume sa svojih sedam prijatelja. Snježana se brinula i ugađala svojim prijateljima, a oni su je beskrajno voljeli. Njihova idila bi trajala još uvijek da na jednom tulumu Snježana nije uzela otrovnu… otrovnu… jabuku? Ma ne, ovo je ipak modernija bajka. I njihova idila bi trajala još uvijek da na jednom tulumu Snježana nije uzela otrovan bombon. Bombon joj je zapeo u grlu i Snježana je zaspala dubokim snom. Prijatelji su, tri sata kasnije, shvatili da se ne budi što god da joj rade. Panika im nije pomagala u tom trenutku, a drugo za drugo nisu bili sposobni. Uz svijetla i sirene u sobi se pojavio mladić sav u bijelom. Snježana je u bunilu vjerovala da je došao uz zvuke fanfara, a da su zmija, štap i križ na grudima kraljevski grb. Tako je! Princ u bijelom ju je došao spasiti! Princ je nije uspio poljupcem probuditi pa je primijenio drugu tehniku ubacivanja vode u želudac. To je dalo uspjeha. Otrovni bombon je izašao! Princ je Snježanu odnio do velikog bijelog auta i uz zvuke fanfara doveo do dvorca. Na putu su se svi ljudi micali s puta da princ prođe. To ju je ispunjavalo ponosom.
Dvorjani su se brinuli o Snježani 24 sata na dan. A u prinčevom dvorcu Snježana nije ostala do kraja života. Bajke moraju imati sretan kraj.