...pod simultanim napadima na privatnost svemira unutar par kvadrata sobe s zatvorenim vratima . Zatvorenim kao jasan signal o želji u trajanju, želji da ostanu zatvorena . Cimerica to više ne kuži i simbiotička ravnoteža opasno je narušena, nadomak potrage za egzilom nekog drugog stana . Nisam željan njenog društva od neki dan, želja potencirana privatnim problemima kojima je potrebna pozitivna energija, energija koju ona napikne slamkom i popije u par minuta . Prevario sam se pomislivši kako je konačno postala normalna, ali radilo se samo o godini dana depresije, kaže ona, a ja evo ni sad ne vjerujem, jer sam bio uvjeren da je prerasla tu šizofreničnu koku koja opet kokodače cijelo jebeno vrijeme . Čekao sam i više nego okorjeli ziheraš s objavom teških riječi o kolosalnom napretku, no prevarih se i sada ću to skupo platiti . No i dalje vjerujem u napredak svijesti ovog našeg društva :)
Možda si primijetila, ljudi emitiraju masu znakova, bukvalno . Ako zatvoriš vrata neću ulazit kroz njih, barem ne bez pitanja kojim otvaraš mogućnost vratima da ti kažu kako se upravo bave nekim mislima, i ako nije problem da će doći u dnevnu sobu kad završe . To je bio signal: «ni vrata ne žele razgovarati s tobom, stoga te molim da se deportiraš u kraj stana and leave me alone, please» . Možda bih trebao nalijepiti hladno beživotno objašnjenje na komadiću bijelog papira, tablu s likovnim prikazom teksta i kao krajnji faktor komunikacije, rotirku ispod koje je natpis: SIGNAL! Eventualno malo bodljikave žice, struje u kvaki, da zaokružim poruku . Više mi nije jasno . Osjećam se silovan .
Ima neka istina o ljudima . Unatoč činjenici da svi imaju mozak i set osjetila, uporno ignoriraju tu činjenicu . U konkretnom slučaju, kolerik na krilima egotripa ne percipira nikog osim sebe . Razgovori su PONOVNO sastavljeni od jednog komunikacijskog kanala na čijem kraju stoji zid, odgovarajući s aha,..da...ehmm,..slažem se..hmm . Ispušteni zvukovi su zanemarivi, jer osobi uopće nije bitno što kažeš, pošto ti je jedini zadatak slušati, dakako to je realno stanje stvari, dok iz druge perspektive izgleda kao ugodan razgovor . U takvim situacijama imaš masu manevarskog prostora za podizanje dobre volje, ako ti je to cilj . Recimo možeš komentirati sadržaj izgovorenog nekim totalno nepovezanim kontekstom, previjenog pošalicom, ili se igrati aporta tema . Kad ti dopizdi dosadna makljaža nekom nebitnom temom, za kojom niti u normalnim okolnostima ne okrećeš suncokret, baciš neku drugu, i evo ti krvoločnog ega pit bula koji te pokušava istjerati iz tijela ostavljajući samo hmmm i sjenu . Naporna mi je ta igra za popizdit, ne opet . Mrzim se demantirati .
Dan kojeg nisam opisao bio je kvalitetan, hrpica dragih lica i par ugodnih razgovora, bonus je bio prazan stan na povratku i spontani smile u podvožnjaku savske prije toga . Još iz nepoznatog razloga me krpa rasvjeta u tom tunelu, ne pitaj :) sada ću zamoliti inspicijenta da smota pljugu i predstava neka krene, kada tople vode s pogledom na prozor pun crnog neba i malo sjaja u očima komada koji me gleda s druge planete...
Post je objavljen 30.10.2006. u 14:22 sati.