Pričam s starim, na putu do stana, plačem u sebi, puštam suze koje ne ne vidi, dok prolazim savskom pored gospođe s cekerom koja zbunjeno gleda u auto . Količinu ljutnje koju osjećam u tim trenucima spram lažne države u kojoj živim ne može se upisati riječima, spram gamadi koja nema savjesti, osim u trajanju izborne kampanje .
Starog mi je prvo uništio život u kojemu je bio sizif, ne zbog novca kojem će meni kupiti novu bmw tricu kako bih bio poželjan površnosti ili zbog kurve s kojom će ponižavat majku u odsutnosti, kad se ona nakiti kilama godina, već zato jer je volio raditi i bio tražen, pošten pri tome . Pokušavala ga je slomiti konkurencija, vlast, montirajući mu financijske policije i kazne, tjerajući ga da probije čarobnu granicu od dvije litre kave dnevno, pošto je spavao svaki drugi dan u prosjeku . Tada nije bilo termina «sukob interesa» kad je sestra vlasnika tvtke kojem se nisu svidjeli očevi uspjesi, bila glavna u ministarstvu financija . Srećom danas postoji, pa su stvari ostale iste .
Nisu uspjeli jer je radio dok su oni spavali, uvijek korak ispred svih sranja koje su mu mogli natrpati za vrat . Namjerno izostavljam detalje socijalne okoline, koja jednostavno ne zavređuje biti među ovim redovima . Na kraju sam ga pronašao jednog jutra, nakon odspavanih par sati, istih koje je on proveo radeći, našao na podu kupaonice . Sjebanog za normalan nastavak života nakon moždanog udara . Pomislio bi čovijek kako će uskoro priča stati, ali još uvijek vadim slike iz arhive prošlog stoljeća . U međuvremenu su mu država, zdravstvo i banke, oduzeli malo preostalih živaca, smještajući ga na dno hranidbenog lanca, zavezavši mu majčino zdravlje za gravitaciju koja je tražila dno dna . Dno ne zadovoljava.
Još uvijek je jak, što nažalost ne mogu reći za majku.
Slušam ga kako mi priča što mu rade, gurajući usne bliže telefonu kao da mu ponestaje zraka i mislim kroz suze koliko je sretan što ne shvaća kako je nečije topovsko meso, nečiji predmet izdrkavanja, da je netko koga se ne pita, već mu se zapovjeda . Drago mi je jer ne shvaća koliko je zanemariv državnim aparatima, cosmo objektivima, crkvenim skutama . Drago mi je da je samo razočaran, nemoćan i iscrpljen, a ne nebitan si u ogledalu.
Nije me briga što je ostao bez materijalnog, jer prezirem novac . Ubija me što su mu uzeli dostojanstvo, snagu, veselje, ponos, sreću i mir u petoj brzini života . Nadam se da mu tijelo, koji je malo bolje od majčinog, neće poklekutni pred plavim kuvertama, sudskim ovrhama i računima za ljekove . Obećajem da ću ih, kao i sve ljude koji po nečijim kriterijima ili političkim uvjerenjima nemaju prvo na život, odnosno imaju manja prava od onih kojima rođaci sjede u saboru, voze nove s klase ili njišu jaja na vjetru kapitalizma, osvetiti . Bez brige, neće biti krvi, samo istina koja će pobjedonosno nositi gamad u torbici srama preko ramena, što je must have modni tik . Moje torbice srama nisu tik!
Više mi je pun kurac, ali stvarno, da mi netko govori kako se može promijeniti nešto glasanjem ili paušalnim pobjedama, otvori više oči i shvati da gubimo rat . I dalje ćeš se smijati, seksati, piti, drogirati, živjeti kruh i igre . U međuvremenu me i dalje gazi, jer me tjeraš korak bliže idejama, možda ti je baš to uloga u ovom životu.
Evo jedan post da ga svi razumijete ;(
Post je objavljen 30.10.2006. u 14:20 sati.