zvuk vode koja je polako nestajala iz dzezvice... (e sad kako se to zove nemampojamja zto zovem dzezva)
dok sam u sobi gledam kako joj oci sijaju kao u macke po noci...
samo me gledala.. i pogledom lagano pozivala k sebi
njezin krevet, malo tijesan za dvoje... cini mi se u prvi tren...
polako joj prilazim...
pruz aruke prema meni...
hvatam ih i ljubim prste.. i sake...
i polako uz ruku.. preko ramena i vrata...
do usana...
a moji prsti se sad igraju kao da su djeca a njezino tijelo plstelin
iz koje nastaju najljepse figur ekoje roditelji cuvaju godinama poslije
"mala... "sapnem na uho...
staje kao ukopana..
"sto je?"
"ma nista... samo sam htio reci kako ti lijepo mirise koza... kao da je pusenje tebeimalo u vidu dok su pisali pjesmu"
"ti si ludd" smije se i ljubi jos jace...
"nemoj me izludjivatiiiii , mali igras se vatrom.... " gleda me u oci
dok su zjenice rasirene i gleda me ...
zatvaram oci...
sad je tu.. ne moram se vise bojati da dok cu otvoriti oci nje nece biti tu...
otvaram oci i provjeravam...
da tu je...
od uzitka gricka usnice...
mazim je...
a ona polako klone na mene....
'ne zelim da prestane..ovaj trenutak...' razmisljam u sebi..
gleda me.. "ni ja ne zelim da prestane...." cita mi misli... opet... zasto se cudim vise...
"a ja..."...
"bi sad kavu.." zar ne dovrsava moju recenicu i smijesi se...
osmjeh govori sve...
"ajde ... "
"a smijem li gledati predstavu o "goloj kuharici" ?" kazem dok je gledam kako brzo nestaje u kuhinji...
"ako me stignes praitti"
"ajde..."
sjedam za stol.. i gledam kako vjesto ponovno stavlja vodu...
sjeda mi u krilo... grli me...
"e ovo je ono sto mi je najvise falilo.... " kaze i nasloni glavu na rame...
Post je objavljen 30.10.2006. u 10:20 sati.