Nocas bih mogao napisati veoma tuzne stihove.
Napisati naprimjer: "Noc je osuta zvijezdama
I drhte, plava, nebeska svjetla u daljini."
Ponocni vjetar kruzi nebom i pjeva.
Nocas bih mogao napisati veoma tuzne stihove.
Volio sam je, a katkada - i ona je mene voljela.
U nocima ko sto je ova drzah je u svom narucju.
Ljubio sam je toliko puta pod beskrajnim nebom.
Ona me voljela, i ja sam nju katkada volio,
A kako i ne bih ljubio njene velike mirne oči.
Nocas bih mogao napisati veoma tuzne stihove.
Misliti da je nemam. Osjetiti da sam je izgubio.
Cuti beskrajniju noc, jos beskrajniju bez nje.
A stih pada na dusu kao na pasnjak rosa.
Sto znaci da je moja ljubav nije mogla sacuvati.
Noc je osuta zvijezdama i ona nije uz mene.
To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Moja se dusa ne moze pomiriti da sam je izgubio.
Moj pogled je trazi, kao da je zeli pribliziti.
Moje srce je trazi, a ona nije uz mene.
Ista noc bjelinom ovija ista stabla,
A mi, oni od nekad, vise nismo isti.
Vise je ne volim, zbilja, a koliko sam je volio.
Moj glas je trazio vjetar da dodje do njezina sluha.
Drugome. Pripast ce drugome. Ko nekad mojim poljupcima.
Njen glas, njeno cisto tijelo. Njene beskrajne oci.
Vise je ne volim, zbilja, a mozda je ipak volim.
Ljubav je tako kratka, a tako beskrajan zaborav.
Jer sam je u nocima ko sto je ova drzao u svom narucju,
Moja se dusa ne moze pomiriti da sam je izgubio.
Makar ovo bila posljednja bol koju mi zadaje,
A ovi stihovi posljednji koje za nju pisem.
Pablo Neruda (Dvadeset ljubavnih i jedna ocajna pjesma)
covjece..pitam se jesam li jedina koja se prepoznaje u barem jednom stihu ove pjesme??pjesma mi je strasna..treba imat mozak za napisati tako nesto. Koliko smo hrabri odazvati se izazovu iznosenja svojih misli i osjecaja na papir??treba li uopce hrabrosti za to??postoji li jos pravi pjesnik na ovom svijetu??
Post je objavljen 29.10.2006. u 20:52 sati.