Čitajući i slušajući vijesti o napretku Hrvatske u pregovorima s Europskom unijom Brlju je uvijek nešto latentno smetalo. Naime, sva ta pitanja oko pregovaračkih okvira, ekonomske politike, reformi i prilagodbi su ga dirale kao što Aboridžine zanima koga je Segesta tukla u gostima. Ono što ga je uistinu neopisivo svrbilo i peckalo jest jedan naprosto površan i formalan odnos prema tom problemu. Dok su svi kvazi-kompetentni stručnjaci hladno, racionalno i površno lamentirali o zabrani proizvodnje domaćih specijaliteta nakon pristupanja Hrvatske Uniji - a ovdje nas najviše zanima sudbina rakije - Brlja je osjećao gnjev, tugu, jad i žalost. Zašto je tome tako?
Kao što svi znamo, Brlja je jedan izuzetno normalan i tolerantan lik, usprkos svim reperkusijama koje vuče iz svoje alkoholom natopljene mladosti. Snošljivost bilo koje vrste je jedno od njegovih najjačih oružja (iako na neke provokacije nije postao imun, poput Cro-A-Portera i inih evenata, ali to ćemo mu uvažiti). Nikako mu nije jasno kako malo persona koje je do sada upoznao njeguje tu osobinu. On poštuje tuđe, voli i svoje, ali to očekuje i od drugih. Brlja voli sve zastave, zvjezdice, pruge čijeg god naroda bile, pa tako i boje. Ali avaj, ne samo boje nacionalnih obilježja, već i boje suhog džina, dobro uščuvanog konjaka, pastisa, sangrie i šljivovice. Tako naš junak čitav proces ukidanja proizvodnje domaće rakije doživljava kao atak na sebe i svoje vrijednosti.
Početkom 60-tih godina, kada je počelo Brljino živo zanimanje za politiku, osjetio je strašan prijezir i razočaranje prema odluci tadašnjeg predsjednika Francuske Charlesa de Gaullea da stopira ulazak Ujedinjenog Kraljevstva u Europsku zajednicu. Taj je čin jednostavno prihvatio kao ograničenje svom životnom snu da sve moguće vrte britanskih scotcheva i ginova nabavi u duty-free shopu na zagrebačkom aerodromu. Naime, u to vrijeme je bilo izuzetno teško doći do destilata iz Velike Britanije, zemlje koju je tako cijenio. Ne treba reći zašto - zbog kulture pijenja tako bliske Brljinoj. Unatoč tome, Francusku nije prestao voljeti, baš kao ni prvorazredni konjak, pastis i Chateau LaFitte '78, delicije koje je u to vrijeme pijuckao poput mineralne vode. Ipak, stvari sjedaju na svoje mjesto 1973. godine kada VB ulazi u EEZ te mu je time skriveno blago te republike postalo dostupno kao kruh i mlijeko.
Brljina konfrontacija s europskim integracijama nastavlja se 1981. godine kada Grčka ulazi u istu zajednicu. Na dan proslave tog događaja ispijao je tsipouro u ogromnim količinama te se tada osjećao poput Zeusa na vrhu Olimpa. Ipak, letci na nekom XY štandu u mjestu Thessaloniki u kojem se tada nalazio su mu promijenili percepciju uživanja i tog pića. Jednostavno, stroge EEZ norme za zaštitu potrošača su zabranjivale proizvodnju, distribuciju i prodaju do-it-yourself alkoholnih pripravaka. Ugledavši taj paraf, Brlji nije ništa dugo preostalo nego da se solidno zbljuje po obližnjoj hostesi.
Isti usud glede proizvodnje alkohola dogodio se Španjolskoj i Portugalu 1986. godine kada je u svojoj birokratizaciji direktiva Zajednice zabranila upotrebu grožđa i krušaka veličine manje od 1) fi=10 mm i 2) 5 santima. Time je simbolično vidio u kojem smjeru ta Eunija ide - normiranje svega i svačega - pa je jednostavno upao u španjolski parlament i pošteno izvrijeđao čitav zastupnički dom, iz protesta ih zalio domaćom šljivovicom te pretkazao da će doći dan kada će građani te zemlje shvatiti kakvu su grešku dopustili.
Ujedinjenje Njemačke 1990. godine mu je prošlo u dobro poznatom raspoloženju Oktoberfesta. Tada je srušio rekord festivala, a taj je da je u jednom danu popio 16 (riječima: šesnaest litara) piva, pojeo dvadeset pari frankfurtera i sve to skupa istresao prema Helmutu Kohlu, ali ga nije uspio precizno naciljati. Pridruživanje Austrije, Finske i Švedske 1995. godine prošlo je u revijalnom raspoloženju tipičnom za pijanstvu sklone Skandinavce. Njihovu sklonost provođenju vikendima na brodovima izvan teritorijalnih voda gdje mogu piti koliko im srce zaželi je itekako dobro iskoristio. No vidi vraga, Švedskoj se sjetilo i tu
lupiti ograničenja. Nametnut ćemo poreze na alkohol jer Švedi kao puno piju pa će tako kupovati manje alkohola. Brlja je izgubio vjeru i u taj dio kontinenta pa se ubrzo vratio u beli Zagreb grad i nastavio tući po viljamovki i mirogojčeku.
1. svibnja 2004. godine srce mu je ponovno zaigralo. Naime, tog datuma je deset novih država pristupilo Europskoj uniji. I to ne bilo kakvih. Manje-više sve su iz Istočne Europe, a dobro je poznato kakvi se tamo derivati alkohola spravljaju. Odjednom su mu se pred očima vrtile nezaboravne slike zapijanja, oblokavanja te epskih riganja prilikom proputovanja tog regiona. Suzicu je pustio kad se sjetio romantičnih večeri uz Vltavu i Becherovku. Nalijevanje čistim metanolom na minus 40 dok je slavio Novu godinu u Talinnu (makar ju je nakon toga "slavio" tri tjedna na intenzivnoj) je sjećanje koje ga veže uz baltičku regiju. Nikad neće zaboraviti čuvene prosvjede u Gdanjsku početkom 80-tih godina prošlog stoljeća te govor Lecha Walese na nekoj krmi od broda. Tada je, naime, prvi put upoznao Poljsku na sebi svojstven način. I dok se oko njega kuhala revolucija, u njemu samom se kuhala ekstra jaka travarica koju je, poput djeteta koje guta Medine loptice, tada sukljao do besvijesti. A sada ima osjećaj da svega toga više neće biti.
Alkohola će, naravno, biti i dalje, no postojat će uglavnom onaj etiketiran, lijepo flaširan i kvalitetno izbrendiran. Čitava jedna spika, industrija, folklor oko proizvodnje i ispijanja domicilnih žestokih pića ima dobre šanse da nestane. I zato Brljino srce tuguje.
Ono što mu jedino u ovom trenu preostaje jest sjesti na tronožac, rezignirano natočiti decilitar kruškovca, srknuti ga u jednoj kontrakciji grla te tiho zapjevati:
E-Unijo
Ovo smisla nema
Meni ništa, a tebi sve
Ma pijem tebe i sve te tvoje žute zvjezdice!
Mir i dobro,
Wombat
Post je objavljen 29.10.2006. u 20:52 sati.