Kad sam bila klinka, sanjala sam o tome da ću jednog dana imati puno prijatelja.
Trudila sam se upoznati što više ljudi, biti si što bolja sa svima njima, da bih mogla reć da sam ispunila svoju želju, da bih mogla reći "ja imam puno prijatelja".
No, kao što je za pretpostaviti, nije baš da sam uspjela u svome naumu... "prijateljstva" krhkija od stakla, funkcionirala su po principu u kojem sam ja zadnji luzer koji očajnički hoće ekipu, a oni me kao prihvaćaju...dok sam prisutna...
A onda sam odrasla...
Kroz raznorazna sranja u kojima sam se povremeno gušila, na površinu su isplivale činjenice...
Ruke koja su mi pružene svaki put kad sam se gušila u mukama, ruke spasa, uvijek su pripadale mojim anđelima... Prijatelji... Da...
Neki jednostavno nemaju to što prijateljstvo iziskuje. Neki su nesposobni da budu prijatelji.
Srećom (ili nažalost, jer zaboli takvo otkriće) to se pokaže... Uz tako ekstremni egoizam, nema mjesta za ono što hrani prijateljstvo...
Kad sam bila klinka, trudila sam se imati puno prijatelja. Neuspješno.
Sada, imam nekolicinu anđela, prijatelja kojima bih povjerila život, za koje bih i umrla... Smatram se sretnom, jer ih imam... Neki nikad ne nađu iskrene prijatelje...
A ja ih imam...
I nemam više potrebu proizvoditi nova prijateljstva.
Kažem, proizvoditi, jer ponekad se odnosi toliko forsiraju u smjeru prijateljstva da zaista ispadnu proizvedeni, umjetni...
A tu često lete noževi u leđa.
Post je objavljen 29.10.2006. u 12:35 sati.