stojim vani na dvoristu i gledam u noc, zvijezdice na sve strane, mir i tisina kao da nisam u samom sredistu grada osijeka, prohladni vjetric mi miluje lice, neobicno je toplo za ovo doba godine. osjeti se miris dima u zraku, ljudi navece zapale peci na drva, miris djetinjstva, miris i sijecanje nekih dragih krajeva, lica, osijecam tugu, steglo me oko srca, lagano pocinjem pjevusiti.....dolaze svi sveti...dan kada me zaboli sve. nedostaju mi roditelji. mama prava sokica, tata iz osijecke retfale. boli....bol mi se stapa sa drhtajem svijece i zutom bojom krizanteme. i znam da ovu pijesmu imam , ali morala sam ju staviti veceras ovdje....da tuguje skupa samnom.
Tu sam sretan gdje čujem djevojačke pjesme
ležim u sjeni hrasta pijem hladnu vodu s česme
pod pendžerom di snaši sviraju tamburaši,
di se uprežu čilaši i znaju me svi salaši.
di gori ona lampa i onaj đeram škripi,
tu će mi duša skončat tu su mi dani lipi,
i drag mi je kirvaj , sijelo, prelo i rakije vrelo
gdje živim ko bećar pa me znade svako selo.
Tu sunce polje kupa, tu mi je jedini dom,
tu kosti mojih predaka sanjaju slatkim snom.
Ne mogu to opisat, ne bi drugdje znao disat,
od tuge bi umro da ne mogu žito mirisat.
Da ne vidim svog šora ili svog sokaka
prije nego sklopim oči još jednom prije mraka.
Tu me napravio ćaća, tu me mater slova učila
ako budem moro otić tu ću se vratit ja,
gdje je moja njiva, moja šljiva, moga konja griva
moja krv živa, gdje rijeka Bosut pliva
i pale svijeće za heroje što su ginuli za boje
na ponos i čast imena Slavonije moje.
I kad poželiš se ravnice dođi u Vinkovce.
Sve moje ceste su davno zarasle, stojim na pragu vrata Hrvatske.
Zovu te, zovu, ravni slavonske, dođi u Vinkovce
Veličam slike svete sto sam slavonsko dijete od glave do pete
pa mi iz grla pjesme lete rodnom kraju, mome milom zavičaju.
Di me ljudi znaju, a zvijezde di ljepše sjaju. Di se nebo ljepše plavi
di su osjećaju pravi i na najbolji mogući način di se slavi.
Rakija grebe ko slama. Druga već ide sama niz grlo u vene
svaki put kad pisma krene.
To je moja Slavonija.
To ti je moja ravnica, razigrani vranci
svud okolo živa dica.
Pa kad svirne tamburica ljepše od cvrkuta ptica
lakše je prebolit pa onda postane sitnica.
To ti je moja dika, svako drvo iz šljivika
ljudska mašta ne bi mogla smisliti ljepših vidika.
I kad ne bude me vise, kad napustim tu idilu
ljubit ću u raju prelijepu slavonsku vilu.
Pa ću molit da me vrati još posljednji put da gledam dok se žito zlati,
a kad me opet gore vrati zahvalit ću Mu prvo sto nam je dao komad
zemlje sto je za sebe sačuvo.
I kad poželiš se ravnice dođi u Vinkovce.
Sve moje ceste su davno zarasle, stojim na pragu vrata Hrvatske.
Zovu te, zovu, ravni slavonske dođi u Vinkovce.
Poštujem svakoga al se nikoga ne bojim
osim dragog Boga jer je razlog sto postojim,
sto me ima i živim da dičim se imenom tvojim.
Nepokoreni grad na vratima Hrvatske stoji
klize mi suze po licu dok slušam tamburicu.
Kad prsti taknu žicu ne dirajte mi ravnicu.
Al sinovi tvoji, Slavonijo, za te paze i
nikada vise tuđe noge neće da te gaze.
Ginulo se prelagano
previše mama je plakalo,
predugo je raj na zemlji ličio na pakao.
Palili su naše sume
mi smo ih opet zasadili,
rušili su naše kuće,
mi smo ih opet izgradili.
Ubijali su moj narod al smo ostali na svom,
da branimo svoj dom jer volimo svoj dom.
I vjerni domu svom kad sokolove zove Slavonija majka,
pjevat će se rijeci ove
Ljubim svoje boje
srce slavonsko je
rakija u krvi
jer volim ljude svoje
pa svečana oda
svira svetoj zemlji roda
jer plaćena je krvlju
dok se sanjala sloboda.
I kad poželis se ravnice dođi u Vinkovce.
sve moje ceste su davno zarasle, stojim na pragu vrata Hrvatske.
Zovu te, zovu, ravni slavonske dođi u Vinkovce...
Post je objavljen 28.10.2006. u 23:53 sati.