Kada pristojnoga čovjeka zadnjih dana mediji zveknu po glavi kovanicom "slučaj selotejp" - a to se događa sve učestalije, pošto je "u 'slučaju selotejp' Branimir Glavaš proglašen prvoosumnjičenim", ili je "zbog 'slučaja selotejp' za Branimira Glavaša zatražen pritvor", ili se "povodom 'slučaja selotejp' sastalo Mandatno-imunitetno povjerenstvo Hrvatskoga sabora", ili se "za 'slučaj selotejp' Županijski sud u Osijeku proglasio nenadležnim"... - čini se da jedina suvisla, makar posve uzaludna, reakcija na taj repetirajući "slučaj selotejp" može imati oblik kletve: Jebo vas selotejp, u svakom slučaju!
To je taj hrvatski poratni paradoks: pristojni ljudi sve su češće prisiljeni psovati zato što su nepristojni pretjerano fini. Upravo tako, "slučaj selotejp" jedan je od vulgarnijih iskaza profinjenosti koji se na ovim prostorima našao u javnome optjecaju.
Hrvatski mediji spontano su, i s ogromnim olakšanjem, prihvatili frazu koja ukida sve obaveze prema mučnim potankostima. Jer kovanica "slučaj selotejp" - ili "slučaj garaža", koja je uslijedila odmah zatim, a također se rabi u sve obilnijim količinama - zbog svoje birokratske mekoće i bezličnosti može se koristiti i u dječjim slikovnicama, a da nikome ne zatitra želudac od nelagode.
U stvarnosti se ne radi ni o "slučaju selotejp" ni o "slučaju garaža"; nije riječ ni o krađi uredskoga materijala niti o otuđenju rezervnih auto dijelova; ako bi već trebalo kodnim sloganom prispodobiti činjenično stanje stvari u "osječkim ratnim događanjima", mogao bi to biti "slučaj prosviranih lubanja", ili "slučaj prisilnog utapanja u Dravi", ili "slučaj mučenja induktorskim telefonom", ili "slučaj primoravanja zarobljenika da ispija nerazrijeđenu sumpornu kiselinu, tako da mu ona sprži ždrijelo, želudac i crijeva, prouzroči mu neizrecivu bol, pa zarobljenik uz urlike počinje bježati, a stražar ga dokrajči preciznim metkom u leđa"...
Ali to nisu fraze koje bi dobro zvučale u dječjim slikovnicama. One ne bi pomogle sveopćoj kinderizaciji hrvatske javnosti: ozbiljnome pedagoškom naporu da se "teško štivo" prilagodi maloljetničkome naraštaju, te da se "mračne istine" skiciraju onima koje ne smijemo zastrašivati mrakom. Jer taj će zahvalni hrvatski konzument, kojemu je suđeno da pohađa vrtić od trenutka kada se odvojio od majčine sise pa do časa svoje prirodne smrti, valjda lakše zaspati uz pokušaj imaginiranja nekakvog "slučaja selotejp", što ga možda podsjeća na šarene kartonske kolaže izložene na panou predškolske ustanove "Pčelica", nego uz mogućnost da mu u san doplutaju pomodrjeli leševi koje nosi neumoljiva Drava.
Radost je obostrana, reklo bi se, a ni kreator delikta nema naročitog razloga za brigu, jer, naposljetku, svi znamo zašto se u zrelim godinama odajemo maloljetničkim furkama: djeca su simbol nevinosti. I ništa nas neće nagnati da povjerujemo kako je to obična malograđanska predrasuda.
U svakom slučaju, kreativni duh hrvatskoga žurnalizma još jednom je pronašao formu da izrazi refleksnu težnju prema uljepšavanju zločina. Na neki se način radi o višoj razini istraživačkoga novinarstva: tragamo za kodnim eufimizmima kojima ćemo obezličiti i prikriti neugodne fakte, kojima ćemo parfimirati slučajna nalazišta najsmrdljivijih gadosti, a da pritom ne lažemo. Hrabro iznosimo najbolnije istine na način da nikoga ništa ne zaboli.
Većina medijskih izvjestilaca, naročito onih televizijskih, koristila se proteklih dana kovanicom "slučaj selotejp" kao potpunom zamjenom za sadržaj kriminalnih djela zbog kojih je "slučaj" uopće postao "slučaj". Dovoljno je izreći/napisati frazu "slučaj selotejp", ili "slučaj garaža", pa da se podrazumijeva kako je poznato o čemu se tu radi, tj. da kvalitetan novinar ne treba oko toga trošiti suvišnih riječi - njegova dužnost je, uostalom, biti kratak, jezgrovit i profesionalno hladan - nego će tu kiblu najgorih zamislivih ratnih prljavština prepustiti predznanju i mašti gledatelja/čitatelja. Javni prostor raskužen je od vonja neželjenih leševa, krici žrtava nisu prilagođeni službenoj frekvenciji u eteru.
Slijede posve bešćutne televizijske debate - poput one što ju je vodila Hloverka Novak-Srzić, recimo, s još jedanput ponovljenim tematskim pitanjem radi li se u Glavaševu predmetu o montiranome političkom procesu ili o djelovanju pravne države, te s još jednim 80-postotnim izjašnjavanjem gledatelja u korist prve opcije - rasprave upakirane u staniol građanski uljuđenog prostaštva, u kojima još jedino zalutali Milorad Pupovac bezuspješno pokušava uvjeriti auditorij kako u cijeloj priči postoje i nekakve žrtve, nekakva ljudska bića koja su po nečijoj naredbi brutalno mučena, ubijena i bačena u rijeku.
Nasuprot njemu sjedi 80-postotni Krešimir Bubalo, na primjer, župan slavonsko-baranjski, i bez prestanka se cereka, punih sat vremena, za cijelog trajanja emisije cinični osmijeh mu ne silazi s lica, poput facijalnog grča, čovjek se kesi sve u šesnaest, pa i kada Pupovac spominje ona trupla u Dravi, tada mu je cerek još izraženiji, naginje se naprijed i prilaže diskusiji seriju degutantnih osmijeha, kesi se čitavim svojim bićem, punih sat vremena, toliko da bi ga neki novinski komentator tanjih živaca trebao već jednom poslati u krasni kurac, ili ga priupitati bi li se možda tako cerekao na grobovima svoje rodbine, pa će se i takav pisac valjda uskoro naći. A opet, Bubalo debatira o "slučaju selotejp" - kao što to ovih dana čini i cijela zemlja - žustro raspreda o politici, sudstvu i nenamjenskom trošenju uredskoga materijala, te, "u skladu s temom", ne osjeća poriv da suzbije svoj facijalni cinizam zbog običnoga ljudskog pijeteta.
No, nije savjest jedino što tu nedostaje. Stvar je krajnje prostačka i nemoralna zato što je "slučaj selotejp" termin koji nas olakšava od sadržaja što se pod njim krije. Taj proizvod hrvatskoga žurnalističkog duha, makar se iščilio iz duboke podsvijesti, trebao bi poslužiti kao šifrirano "uputstvo za rukovanje", ili barem markirati put do klasičnoga žanra priče za malu djecu. Omogućiti, dakle, da jednu okrutnu i mračnu storiju, storiju o "našim" ratnim zločinima, medijski prodestiliramo tako da ona teče pravolinijski bezbolno, poput bajke o Crvenkapici, gdje je apstraktni zli vuk u trenutku nesmotrenosti pojeo bakicu, ali bez ijednog krvavog detalja koji uobičajeno prati takav čin.
Samo što život nije bajka: bakica je iz rasporena vukova trbuha iskočila živa i zdrava, a iz Drave, bogami, ne bi.
Post je objavljen 28.10.2006. u 22:19 sati.