Na početku ovog posta svima se ispričavam na (pre)dugom izbivanju, opravdat ću to slomom sistema.
No sada sam opet u kakti pogonu...
Jučerašnji dan neočekivano je započeo i završio u lutajućoj atmosferi.
Najbolji prijatelj meni jedne od najdražih osoba oduzeo si je život.
Nisam mogla vjerovati. Još dan prije na satu hrvatskog izjasnila sam svoj stav kako smatram da život ipak ima smisla,
da svaka osoba teži sreći, samo u vjerojatno različitim oblicima.
I sa takvim stavom zaspah, a oči mi otvori prekretnica.
Zar postoji išta što može biti toliko krhko poput ljudskog života?
Života usamljene, neshvaćene i izgubljene duše koja poput obrasle livade čeka da bude pokošena...
Samo kada se sjetim da je moja najsjajnija zvijezda* pomišljala na istu stvar i zamalo to i učinila,
ne mogu si oprostiti što u tim trenutcima nisam bila gdje sam trebala biti, i što baš ja nisam spriječila
ono što sam ja trebala spriječiti. Nisam obavila svoju dužnost. Od tada sam sigurna da mi se to više ne smije dogoditi,
da si to ne smijem dopustiti.
Kao što je osoba koju sam spomenula na početku meni rekla da se za svoju najsjajniju zvijezdu* trebam brinuti koliko god mogu,
jer ni najgorem neprijatelju ne želi ono što on sad osjeća, neopisiv i nepovratljiv gubitak,
tako i ja želim istu tu stvar poručiti bilo kome.
Iskrenost ćeš naći samo u očima pravog prijatelja.
"...no farerwell could be the last one if you long to meet again..."
Post je objavljen 28.10.2006. u 15:05 sati.