Imam tak čudan odnos sa obitelji. Nemam rođaka uopće. Nikoga. Osim bake i uže obitelji i neke obitelji na maminoj strani koja je u americi.
I oduvijek sam se osjećala tako odsječeno od svih. Imam neki sjeban odnos sa svima u svojoj obitelji.
Vozimo se u autu.
U tišini. Brat stane i pita "jel trebaš kaj iz dućana."
Ja velim ne.
On izađe i ode u duh. Vani ni psa. Puše topli vjetar sa sjevera. Oblačno je. Lišće šumi u krošnjama.
Ja prebirem po njegovim cedejima. Nađem neki cede- bijelom pjesmom protiv droge. Aki rahimovski u duetu s nekom trebom. Na nekom žblj jeziku.
Stavim taj cede, i krenemo dalje. On zapali.
"Zakaj pušiš? To je loše za tebe."
pitam ga.
"Zakaj ti pušiš?" on mene pita. Trenutak šutnje.
"Oćeš?", izvadi walter bijeli. "Ne", odvratim. "Ili plavi ili ništa."
"Ili rizle, ne?", veli on i nasmiješi se.
"Khm."
"Pa kaj misliš da duhan sam za sebe nije rafinirano sranje?"
"Ovisi."
Razgovor završen.
Sparkira se na suprotnoj strani ulice od moje bake.
Izlazimo van i nevoljko hodamo do njenog stančića u Rovinjskoj ulici.
Ah, Rovinjska ulica. Tu sam provela svoje djetinjstvo. I moj tata prije mene. I braća.
Prije sam bila kod bake svaki dan. Prije. Do negdje 2,3 razreda. Otad ju jako rijetko viđam.
Nemogu reći da ju volim viđati. Zapravo, u zadnje vrijeme je postalo zanimljivo. Jer si brat i ja nađemo neki viši humor u posjetima baki.
Ona je jako senilna. Mislim, sve starice jesu. Ali je ona ekstra-senilna.
Zna biti i jako hladna, čak zajedljiva.
"Kak je u srednjoj školi?"
"U redu."
"Zašto si se morala baš u klasičnu....šta ti je to trebalo...pa nećeš ić na medicinu."
"Pa kaj baka možda ću baš ić na medicinu."
"Nećeš...Ne možeš ti operirati."
"Pa možda ću na psihijatriju."
"Ma nećeš ti na psihijatriju završit ćeš na vrapču."
"Zašto si se ošišala?"
"Došlo mi je."
"A imala si tako lijepu gustu svijetlu kosu...Sad se i bojaš, vidim."
"Ne bojam se."
"A ne? Zakaj ti je onda tak tamna? Dođi na svijetlo."
"Oduvijek mi je bila tamna."
"Nije, ti si prije bila plava. Ne smiješ se bojati. Nije to zdravo."
Ali ponekad joj se dogodi da provali nešto mudro, tipa danas- "Maja slušaj me kad ti kažem da uživaš u životu nemoj se sekirat ni oko škole ni oko ničega, ocjene su važne ali vidjet ćeš da nisu toliko važne, kolegice i kolege (čitaj-prijatelji) isto, ali moraš znati da ćeš jednog dana biti stara i oronula i nemoćna kao ja i da ćeš žaliti kaj se nisi usredotočila na hiljadu važnijih stvari. Nađi našto kaj te veseli i drži se toga, slušaj mene."
"Dobro baka."
Onda sam krajčkom oka vidjela da ima knjigu "Parfem" na polici. Podignem ju i pitam dali je pročitala.
"Oooo kad sam ja to kupila...prije 30 godina. Zemi si ak oćeš. Dobra je knjiga."
"Jejness! A reci baka jel ti čitaš kaj? Mogu ti donijet knjiga."
"Ma....može, al nešto.... Nešto sa.......djecom....i životinjama...."
"um....okeeej...."
"Ne volim ti ja brutalne romane s ubijanjem i to."
"Al parfem je sa ubijanjem."
"Ma ne pričaj gluposti."
Vozimo se u autu. Dreči i dalje bijela pjesma protiv droge. Šutnja.
Mislim da sam konačno postigla da me brat smatra ravnom sebi. Prije smo se stalno svađali i konstantno se vrijeđali i smišljali kako da jedno drugom napakostimo. Sad smo neznam....okej. Čuvamo si leđa.
I nisam nikad misila da će mi se to zapravo sviđati.
"Ajd tu izađi. Ja idem dalje na kafu. Ti treba novaca? Imaš ključeve?"
"Da, nemam."
"Evo ti dvajst kuna. Pazi prek ceste. Mama i tata su u samoboru. Aj bok."
"Bok."
2.dio
MORAMO SMANJITI EMISIJE UGLJIKOVOG DIOKSIDA.
dramatične promjene u klimi. globalno zatopljenje. zašto?
emisije ugljikovog dioksida.
izgaranje ulja stvara ugljikov dioksid koji stvara vrućinu u atmosferi koja prouzročuje klimatske promjene i globalno zatopljenje.
kako se atmosfera zagrijava, vrijeme i klima postaju daleko od normalnog. naš planet osjeća vrućinu.
poduzmimo nešto.
http://www.foe.co.uk/campaigns/climate/big_ask/
Post je objavljen 28.10.2006. u 17:20 sati.