Ponekada čovjek pomisli da je
usamljen
Ljudi idu oko njega,
gledaju ga i guraju
traže odgovor,
a ne trude se da ga čuju.
Zaglušujuća buka
izgovorenih riječi,
pretvorila se u tihu rijeku
koja nesmetano teče kraj njega...
čak i riječi koje šapuću
U njemu,
polako blijede i nestaju...
našao se sam...
zaglušujuća tišina
bolna samoća
i nerazumjevanje.
Krenuti?
-kuda
Kriviti druge?
-zašto
Kriviti sebe?
-nepotrebno
zastati na tren - ili dva...
možda to je najbolje
(ali tko zna?)
Samoća ponekad
i nije loša...
Šutnja i tišina
spremaju srce na
nešto novo...
I uz iskreno srce,
odgovor će
sigurno doći!
Post je objavljen 27.10.2006. u 22:44 sati.