ZDRAVO STRANČE daj da ti ispričam svoj život dok ispred svog kompjutera čitaš ovo propalo štivo...
Nisam jedino djete al sam razmažena ko kraljica pa ne cjenim darove što bog ih meni pobaca , a nisam ni stara pa nisam mudra da prepoznam dobre ljude što me vole. Suviše sam nervozna , pažnju dajem poznanicima usputnim ulizicama ( jer inače seru pa nastradam) a i ego se osjeća boljim kad mu je sve po volji . Ne podnosim kritiku smješak dajem lažnom smješku i samo kad liznem bocu možda mogu priznat grešku . Volim pohvale od ljudi što me podvale . Moj je mobitel pun brojaka neznanih momaka. Uhvatim se da se žalim "da sam usamljena duša" pa mislim u sebi jesam normalna.
DRAGI STRANČE već teško držim ravnotežu sad će ponoć , glava puca , kapci stežu hvala bogu što ću na spavanje poći trijezna i reći na ovom blogu ono što još niko nezna...
Zašto baš TEBI srce otvaram ni sama neznam valjda lakše to radim s tobom kog nit ne poznajem , TI zaboravit ćeš blog a ime ti neću ni reći možda što pažljivo čitaš riječ po riječ poslje razitć ćrmo se možda se više i nećemo vidjeti , ali nikad nećeš ovo iskoristiti protiv mene . Neće boljeti . Zato tebi prićam STRANĆE dok cakle se prozori , dok tonem sve dublje u ovoj besramnoj noći . Teško je nositi oklop što me štiti od drugih i ispod oklopa dok cvilim nećuje se moj urlik imam dojam da sa sama makar svi su oko mene nikom ne dajem previše jer lako se preokrene pa to ispadne ko oruđje od mene za mene , u mene uperit , za mene povrijedit , mene sredit .
TI sad slušaš moju priću a možeš biti bilo tko noćas otvorila sam se previše , previše rekla... i zato do sutra ništa više....
Post je objavljen 27.10.2006. u 23:50 sati.