Ne možeš vjerovati!
Lokacija: srce Zagreba,
Okruženje: ogroman parking, velesajam, hipodrom, Sava, priroda i zelenilo,
Klijenti: prostitutke, kamiondžije i šoferi autobusa,
Objekt: blago rečeno, nagrizo ga zub vremena,
Dolazak: ulazim na parking, vidim jedan šleper, dva busa od Autotransa i dosta boljih osobnih auta. Mislim si, super ko da sam u Opatiji usred ljeta. To što malo fasada otpada nema veze, ionako zgrada ima tek jedan kat pa ne otpada puno fasade. I to što se ulazna vrata malo teže otvaraju to je zbog dotrajalog aluminija. Malo mi je smetao užas od tepisona i smrad iz kuhinje. No smrad vas prati samo na ulazu i dok se ne makneš od recepcije. Soba 106 znači: da je na prvom i jedinom katu, šesta po redu od 20-ak.
Vrata soba se razlkuju jedna od drugih tako da sobu možeš je pronaći i onda kad ti se brojevi premeću. Prekidače nisu ni mjenjali od otvorenja tamo 60-ih. Ne želim niti razmišljati kakvi su im električni vodovi. Federi u jogijima su desetkovani odavna.
Ostavio sam stvari u sobi, tuširanje odgodio za bolja vremena, lap top vratio u bunker auta, i odjurio na cugu do centra. Po izlasku iz sobe čistaćica Romske vjeroispovjesti me znakovito pogledala, iskesila svoje prorjeđene bijele zube i ugodno mi zaželila dobro veće. Odvratio sam ozbiljnim glasom i produžio korak prema parkingu.
6 sati, doručak. Ha, ha, da vidimo i tu prostoriju. Iz nje dopire žamor i dim od cigareta. Sjedam za stol koji je najmanje prljav iako je to upitno. Za susjednim stolom dvoje, kafendišu, dime i dijele životne probleme. Pogledam ih malo bolje a ono brkati konobar i kuharica. Ostavljaju me neko vrijeme da uživam u atmosferi a onda se kopija Miše Kovača ustaje i pita
«što želi mladi gospodin?»
«????? hm.... ovajjjj...., kavu s mlijekom iiii.... nešto što poslužujete z doručak.»
Ona se diže od svog stola i odlazi u kuhinju, on ide za njom i donosi iz kuhinje tanjurić s dječijim radostima, kavu i mlijeko. Moj izbor je bio: što bolje konzervirano to bolje!
Jedan od gostiju je pitao: što imate osim kave?
Brko: «kravlje mlijeko»
Sve u svemu 300 kn, može i na Master, živ jesam, a za koji dan ću to možda moći reči i za zdravlje. Preporučam i drugima, pogotovo generaciji koja nije gledala svjetlo dana prije 70-ih da vide kako su izgledali hoteli iz doba industrijalizacije ex Yu, a ja ću za slijedeći put poslušati Trigonu i isprobati hotel Vienu.
Post je objavljen 27.10.2006. u 21:43 sati.