Već sam jednom prije imala neki post na temu kako poludim kad me pitaju kako sam, jer eto, fino je to pitati. Skoro jednako kao što poludim na teoriju "znaš mi bi tebe posjetili u bolnici, jer eto, fino je kad je neko u bolnici pokazati mu da misliš na njega, i skratiti mu malo vrijeme"... e pa kod mene takve stvari ne pale. jednostavno nisu. Zašto? Zato jer ima perioda, kao što je recimo ovaj, kad sam sama sebi previše, i kad me suvišna, glupa i banalna pitanja nadasve iscrpljuju i poželim na njih odgovoriti grooooznim riječima, pa se branim šutnjom, ok? ok...
I da, ajd sad se pitajte di je nestala ona vesela i optimistična osoba? Nigdje, tu je. Ali umorna...od svijeta, od godine, od događaja, od sebe, od PITANJA! I zato tražim predah. Traži da me se pusti na miru neko vrijeme. Bez cviljenja, sažalijevanja, i pretjeranog iskazivanja brige. Ok, ljudi, znam da brinete, al treba imati mjeru... Kad se ta granica pređe, više ne zvuči iskreno... za to kod mene postoji izraz "skupljanje plusića za Raj"... Mislim da sam dobrom dijelu ljudi objasnila što pod tim mislim.
I tako se ja sad malo povlačim. Zapravo ne zato jer mi ljudi smetaju, nego da ne bi rekla neke krive stvari. (ne odlazim s bloga, da se razumijemo..)
E da, solidan broj ljudi se dokazao kao razuman, i znam da će oni pročitati ovo, a nažalost ovo se odnosi na solidan broj ljudi koji NEĆE pročitati... pa j-ga, ja sam morala napisati. Zašto? Jer mi je dosta.
Post je objavljen 27.10.2006. u 21:19 sati.