U bijelo jutro je mjesto jučerašnjega maestralnoga filmskoga odlaska u crnu noć sličnije poprištu završenog rock-koncerta koji se odvijao u športskoj dvorani. Okrećem glavu, no nemam je gdje okrenuti. Gdjegod pogledam, nešto ukazuje na nesklad, neravnotežu i narušenost. Vrhunac iritantnosti su dva vrapca koja se časte šnitom kruha i čopkaju joj sredinu, svaki da svoje strane, kao da se natječu koji će to obaviti drskije, brže i energičnije, držeći onoga drugoga na oku. Kraj njih zgužvani masni papir, valjda omot od nareska, i izvrnuta čašica ispijenoga jogurta s još uvijek pričvšćenim aluminijskim poklopcem. Sve je to život. «Dobro da ovdje uopće ima živine, koliko je sve poslovno», govorim si, a onda hrabro uranjam u Septičku Jamu.
Post je objavljen 27.10.2006. u 17:33 sati.