Ovaj mali sobičak zrači tajanstvenošću i depresijom... To je mala sobica u kojoj kroz škure ne uspijeva doći ni tračak svijetla... Jedini izvor je mala šterika... Slabo osvjetljava ovaj skučeni prostor, ali dovoljno da se naziru obrisi ljudskog tijela... To je djevojka.... leži sklupčana na krevetu i plače...
Plače jer je paa! Opet je pala na testu koji joj je život bez imalo samilosti pripremio...
Zadnjih mjeseci je bila tužna, vjerovala je u nemoguće stvari, te se dodatno razočarala u sebe, u njega, u život...
Nadala se da je napokon našla nekoga ko će ju voljeti...nadala se...
Par puta su se našli... bilo je čarobno... Onda je okrutna realnosrt prekinula tu čaroliju... shvatila je da to nema budućnosti... Prevelika jee kilometarska razlika, te to njemu smeta...
Boli ju... Vjerovala je u njega, vjerovala je u njih... Vjerovala je može biti voljena...
No to je bila okrutna ironija života...
Prešla je preko toga, svjesna je da će ubrzo zaboraviti na njega... Opet će pokušati biti sretna...!
Nakon nekog vremena, opet se zaljubila...
Uvijek je bila zaljubljiva... (u ljudima traži samo pozitivne strane dok one negativne ne isplivaju na površinu...- često je razočarana...)
No, ona živi u svom svijetu, te s vremena na vrijeme otvara vrata kroz koja može ući bilo tko...No, mali prozori su stalno otvoreni... Promatra vanjski svijet, te ju to još više deprimira jer tek tada postaje svesna razloga postojanja njenog svijeta...
Ona moli...moli da netko napokon upadne u njen svijet, da je istrgne iz tuge te odvede u svijet ljubavi...netko s očima anđela...
U njenoj sobici koja je za nju sveta, šterika je zasjala punom snagom... a suze na licu ovog Anđela s greškom ne nestaju...
Obrisala je suz, Šterika je izgubila svoj sjaj... ugasila se...
Post je objavljen 27.10.2006. u 17:04 sati.