Bilo jednom u Americi, a možda i ne. Desilo se da je jedan jammer (prezimenom Silberberg) odlučio biti posebno kreativan pa je, umjesto da od lica neke manekenke(ta se zvala Mary Pine) napravi lubanju, što je tada bilo dosta popularno među jammerima, izveo svojevrsno odšminkavanje. Konačan rezultat je bio lik davno ocvale sponzoruše. Kako je taj plakat bio u centru grada, a usto još i na jednom od većih tamošnjih nebodera(Silberberg se do njega spuštao zavezan samo užetom i slikao punih pet sati), vidjelo ga je podosta ljudi prije nego što je maknut.
Vidjela ga je jednog dana i sama Pineova dok se šetala u potrazi za paparazzima(bila je tada podosta euforična zbog par injekcija botoksa koje su joj sakrile dobar dio bora). Umjesto kamera koje je iskreno poželjela prvi put poslije više mjeseci, ugledala je prizor koji je prečesto viđala u ogledalu. Zastala je, počela se preznojavati i nakon nekoliko minuta srušila. Paparazzi su se dotada već pojavili(uvijek su oni tu negdje) i zamalo je počela opća tučnjava za najbolje snimke onesviještene manekenke.
No, manekenka nije bila u nesvijesti. Bila je mrtva. Ta se spoznaja počela širiti tek nakon pedesetak minuta kad je doktor Carey(pozvan desetak minuta prije toga) konstantirao da je puls gospođice Pine preslab za živu osobu. Ubrzo je nastala nova jagma, sad su i obični građani poželjeli uslikati mrtvu ljepoticu, ali pojavilo se desetak policajaca i rastjeralo znatiželjnike(naravno da su i policajci fotografirali, samo što je to bilo službeno). Manekenku su nakon pola sata pokrili nečijim kaputom(puno godina poslije taj je kaput na dražbi prodan za par tisuća dolara), a konačno se pojavio i mrtvozornik pa je Pineova krenula na svoju posljednju turneju.
Ne treba posebno opisivati kako su izgledale naslovnice drugi dan. Tri najveća lista uopće nisu imala naslov(samo crno bijelu sliku Pineove, zbog čega su neki vjerni čitatelji kupili krive novine), dok su drugi spominjali riječi tipa tragedija, šok ili smrt. Najoriginalniji naslov toga dana je bio Zašto je Mary umrla?(u samim novinama nije bilo ni pokušaja objašnjenja). Televizija je isto bila zakrčena stalnim reportažama o misterioznoj smrti iako se iz njih nije moglo doznati ništa novo. Znalo se samo da je umrla, a ostalo su bile špekulacije i razni izvaci iz njezine biografije. Jedan svjedok je rekao da je u njenim očima vidio užas čas prije nego što se srušila pa su se pojavila nagađanja da joj se netko ukazao. Pojavila se i misao da je bila šokirana svojim novouređenim plakatom, ali iz nekog razloga to medijima nije bilo zanimljivo.
Tako je to bilo dva dana, ali onda je u Silberbergu proradila savjest pa ju je pokušao ušutkati skokom s nebodera(onog istog na kojem je neki dan iskazao fatalnu kreativnost). Umjesto u smrt, otišao je pravo u kontejner(iako bi mnoštvo ljudi rado reklo i kontenjer) pun koječega. Iako je prvih šezdesetak metara put bio skoro savršeno čist(zanemarit ćemo čestice smoga), zadnja dva su protekla burno. Sumarno gledano, prošao je kroz dva madraca i desetak kartona, a kroz njega su prošle tri letve. Zanimljivo je da je pad vidjelo dvjestotinjak ljudi, fotografiralo njih barem petero, a hitnu pomoć pozvao nije nitko. Očekivali su valjda da će malko odmoriti, a zatim odšepesati do najbliže bolice. To se nije desilo jer je Silberberg iskrvario. Drugi dan su ga smetlari zamalo utovarili u svoj kamion, ali, svjesni gadne procedure koja ih čeka ako budu vozili mrtvaca, odlučili su radije pozvati policiju. Policajci su brzo zaključili da je to obično samoubojstvo pa su pozvali patologe da identificiraju truplo. Ime Silberberg tada većini ljudi nije ništa značilo. U lokalnim novinama pojavila se tek neznatna vijest da je stanoviti J. S., antireklamni aktivist, iz nepoznatih razloga počinio samoubojstvo.
Tu bi sve i završilo da H. Skoog, novinar pred otkazom, nije povezao priču o Pineovoj i Silberbergov skok te svojim opsežnim člankom u kojem je štošta namlatio(npr. indicije da su njih dvoje bili u nekakvoj vezi, da ono nije bilo samoubojstvo itd.) nije zaradio naslovnicu. Za par dana se u tzv. javnosti stvorila krajnje negativna atmosfera prema jammerima. Desilo se desetak napada na njih, a nastradali su i neki prosvjednici protiv globalizacije. Pokrenula su se i pitanja treba li nagrđivanje lica s plakata tretirati kao zločin i kažnjavati, treba li Silberberga posthumno kazniti za ubojstvo iz nehaja. Započeta je kampanja Zaštitimo reklame(glavni sponzori su joj bile tri multinacionalne kompanije) koja je s jedne strane organizirala masovne festivale posvećene reklami(izbor najljepše, najsmješnije, najtužnije ili najuvjerljivije reklame, najbolji slogan, ...), a s druge lobirala za zakon kojim bi se jammeri kazneno gonili zbog svojih radova.
Pineovom i Silberbergom se tad već gotovo nitko nije bavio pa ćemo priču završiti minimaliziranim epilogom. Manekenka je imala prekrasan sprovod koji je zapravo bio modna revija odijela za pokojnike, a jammerov pepeo je prosut u ocean(jedan njegov bivši kolega je pritom duhovito rekao da nek' ga voda nosi).
Bilo jednom u Hrvatskoj, par godina poslije onog u Americi. Jammerske ideje su doprle i do Hrvata, a doprla je i priča o Pineovoj. Jedan nadobudni klinac, talentirani portretist, je napravio sličnu stvar na plakatu neke tada popularne pjevačice. Na savršeno ušminkano lice dodao je bore, par prišteva i bradavicu posred nosa. Budući da je i taj plakat bio na prometnom mjestu, ubrzo ga je vidjela i sama pjevačica.
- Pi*ka im materina prokleta, promrmljala je sebi u bradu i produžila.
Post je objavljen 31.10.2006. u 12:19 sati.