jucer nisma mogao zaspati...
od umora sam samo buljio u mrak
nepoznati krevet, nepoznata soba....
zamor iz hodnika me samo podsjeca...
na to kako sam daleko od tebe...
od tvojih rijeci i glasa ... dodira..
i onih leptirica.. koji su tu uvjek dok te vidim...
i svaku noc dok pozelis laku noc...
i onda znam da se ne smijem naljutiti na sebe
na tebe...
i znam d aje najpametnije da te izbacm iz misli..
da mislim samo na sutra..
i da te nikad vise necu vidjeti..
ali nemogu to obecati, smao zato sto nemogu obecat da cu ikad opet ne
sklopiti oci
jer si u njima izrezbarena ...
i tvoj osmjeh , i pogled...
i nemirni potez rukom preko usana.. i po kosi..
i zatvaram oci..
gledam kako koracas prema meni...
i tvoje ruke postaju ovaj topli prekrivac...
koji mi polako donose onaj mir
koji samo u tvom drustvu imam...
osmjeh koji samo tvoje rijeci izmame...
mir u dusi koji samo tvoj dodir napravi dok poravna sve nemire u mojoj
dusi....
i budim se...
miris svjeze ubranog cvijeca mi golica nozdrve
i ja se lazem kako je to miris tvog sampona...
Post je objavljen 27.10.2006. u 09:22 sati.