Na poslu sam, što znači da sam u Septičkoj Jami. Da nisam, značilo bi to da nije radni dan ili da mi nije dobro. Mrčkanje po Septičkoj Jami je znak dobroga zdravlja i stanja naspram bivanju bolesnim izvan Septičke Jame. Još od jutra sam isforsiranoga smješka i poslovne ufuranosti. Kako ide dan pokazuje se ono što jako dobro znam, da spika o dobrim učincima stavljanja smješka na licu ne stoji. Smješak na svojem licu možda poluči kakav smješak na okolnim licima, ali samo onima koji percipiraju osobu i smješak na drugom licu osim svojem. Pozitivni stav ne vidjeh da je polučen nekim mojim dodatnim smješkom, ako nije bilo prije ikakvog pozitivnog stava kao takvoga, odnosno, nema tu da ćeš dobiti nešto za ništa. I što je najvažnije, glupa spika o smješkanju koje će polučiti da se cijeli svijet smješka sa mnom je priča za idiote, koji je ionako neće shvatiti, jer su u svojem svijetu gdje to vrijedi ili ne vrijedi ili vrijedi nešto drugačije i/ili izvitoperenije, i gdje ova glupa logika u podlozi savjeta ionako ne drži vodu. Zato umjetno smješkanje vodi na unutarnje podsmješljivo smješkanje na posao i na onoga koji mu se tako bezrazložno smješka, poput idiota, koji to nikako nije.
Prije sat do dva bijah očajna i dešperatna, od ispraznosti i gluposti onoga čime se bavim pomoću čega uspješno svakoga dana uporno i konstatno gradim sve savršeniji i opsežniji nesklad sveg svojeg školovanja, obrazovanja i stručnog usavršavanja i praktične poslovne zbilje, što doduše polučuje nekakve rezultate i daje vidljive ishode, s kojima se ne mogu previše povezati, niti ih mogu nekako uzeti pod svoje.
Sada sam opet ona stara neosobna i bezosobna automatizirana žena, rođeni skeptik i s poslovnog stanovišta prirodni pesimist, koja prilazi svemu podrugljivo i poslovično, bez imalo entuzijazma, no ostaje u ironičnom raspoloženju jer se prihvaća nanovo paradoksalne dileme, razmatrajući da li treba ostati raditi - što ne mora dok ne mora - kada je već nepodnošljivo bole leđa, mozak se ne želi kontrolirano podastrijeti vanradnovremenskim radnim zadacima, um savjetuje da postoji i drugi svijet te druge i drugačije obveze, a savjest kljuca pitajući tko će sve što stoji preda mnom odraditi u ionako nemogućim, tj. prekratkim rokovima uz nedovoljno potrebnih pravovremenih informacija, u situaciji kada relevantni radni okoliš izrečenim i neizrečenim putevima signalizira da ovi napori neće biti prepoznati kao vrijedni, neće biti cijenjeni i najvjerojatnije, ne samo da neće biti nagrađeni i kapitalizirani, već da neće gotovo sigurno biti i kada budu zamijenjeni za kakti adekvatnu i jednaku vrijednost (slobodne dane) moći biti realizirani, s obzirom da već sada imam problema potrošiti svoj godišnji odmor kada bi htjela i smatrala da bi mogla.
Kraće rečeno, ono što nije moje moram zbog datih okolnosti tretirati kao moje, što će mi biti vraćeno upitom što ono što nije moje uzimam kao da je moje. Drugačije rečeno, moram biti poslovni Robin Hood da bi bila tumačena kao nottinghamski šerif, u svijetu u kojem su stvari obrnute: nottighamski šerif biva tretiran kao da je Robin Hood.
Kada pomislim da bi mogla ostati opet raditi do iza sedam navečer i izaći van u umjetnu rasvjetnu poslovne zgrade, koja bi mogla istovremeno biti prizorište horror filma ili svečane dodjele neke svjetski važne nagrade, ako se gleda po količini i kvaliteti rasvjete okoliša, te uokolo bauljati sama kao u noćnoj mori dok mi u glavi zuji od razmišljanja i stresa a tijelo mi glavinja tražeći horizontalni položaj nakon cjelodnevnog grčenja za pisaćim stolom povremeno i nepredvidljivo prekidanih s kaotično raspoređenim ustajanjima, odlascima i vraćanjima, te rotiranjem započetih i ostavljenih radnih zadataka po višezadaćnom sustavu istovremenog obavljanja više poslova, popularnostručno zvanoga vrtuljak, jedna alternativa bi trebala biti odmah katranom prekrižena i uvaljana u perje, i potom ostavljena kao opomena kraj ulaznih vrata u hodnik koji vodi do mojega ureda.
Dakle, što činiti?
Post je objavljen 26.10.2006. u 16:12 sati.