jesam li samo ja primijetila...ili...
dakle situacija...
proživjeli smo traumatsko iskustvo, osjećajni ambis, dostigli dno dna, a tamo kako to već biva neprekidno crnilo, darkerski raj...
i sad pošto sam ja osoba kojoj se to nikada ne vidi na licu, u ponašanju...živim i dalje život dnevnih obaveza, potreba, društveno nužnih kontakata..
ali nema mene, već tako jedna maska...koja nikoga neće zabrinuti, zbog koje se niko neće pitati...ukratko- rođena glumica...
i tada neminovno, što zbog vremena, što zbog samoodržanja,počne proces iscjeljenja, oporavka, skidanja svih tih koprena,
a pored vas se nađe osoba...koja se silno, na svoj doduše nemušti način..trudi raspršiti sve te strahove, komplekse, bol...
i naravno besramno koristiš sve te potencijale, darove koje ti cijele dušu, srce, tijelo, zabavljaju um...
ali čitavo vrijeme imaš gard...kao ma da, dobro..ja sam tu samo u prolazu, intermezzo u tvom životu...
i tada napokon jednoga dana shvatiš da si zdrav..ok sa ožiljcima..ali spreman za novi let, nastavak nečeg što je tvoj život...ponovno nasmijan, osnažen...
i tada napuštaš tu osobu...jer bio je pomagalo, penicilin..tvojim ranama
napuštam ga samo zato što je bio svjedok moje slabosti, nemoći, beznađa...
jer u biti ne želim nikako nekome dati toliku moć, spoznaju i saznanje koliko sam bila slaba i nemoćna kad sam bila na dnu...
priznajem...vrlo nezahvalna misija...biti nekome ruka spasa...
Post je objavljen 26.10.2006. u 10:43 sati.