"Ona je posljednja laž koju imaš.."
Mario je polako i sporo silazio starim i klimavim stepenicama u podrum svoje kuće. Svakim korakom dizala se prašina presijavajući se na rijetkoj zraci sunca koja je prodirala kroz kakvu pukotinu. Podrum je bio neuredan, ali ipak prostran. Na prozorima su bile pribijene daske. Bilo je tu starih i neupotrebljivih bačvi za vino i nekoliko stolaca pobacanih u kutu prekrivenih paučinom koja se lagano povijala jer su otvorena vrata podruma stvarala propuh. Mario je bio srednje krupne građe u svojim kasnim dvadesetim godinama. Pravilne crte lica odražavale su mirnoću. U ruci je držao limenu kutiju. Moglo bi se pomisliti da su se nekad davno u njoj držali keksi. Bilo je oko deset sati izjutra.
Razmaknuo je stare kutije koje su stajale uz zid i prikrivale još jedna vrata. Bio je izrazito tih i miran i izgledalo je kao da se bojao da će nekoga uznemiriti. Iako mlad, bio je već proćelav. Na sebi je nosio plavo radničko odijelo. Nešto je promrmljao, i otvorio vrata. U njoj se nalazio maleni krevet, prljava kanta i Marijeva osma žrtva. Ležala je beživotno na podu. Na vratu su joj se mogle vidjeti masnice koje su napravile Marijeve ruke. Imala je crnu kosu i čudne rane na usnama. Podignuo ju je i položio na krevet. Gladio ju je po kosi kao kakvu lutku. Jedva čujno moglo se čuti njegovo šaputanje: «Zašto si rastrgala konce? Zar nisam bio dobar prema tebi? Sad moram ponovo..» Uzeo je i otvorio limenu kutiju koju je nosio sa sobom. U njoj se nalazila poveća igla i konac. Uzeo je iglu i zašio njena već rastrgana usta. Kad je završio, pospremio je svoje potrepštine i izašao zatvorivši vrata i vrativši kutije na prvotno mjesto. Vraćajući se istim stepenicama reče, onako, za sebe: «Šteta, tako brzo počnu gubiti svoju ljepotu. Pokopat ću te večeras. Bit će lijepa noć.»
Marijeva se kuća nalazila na brežuljku iznad sela. Nasljedio ju je od oca koji je umro prije nekoliko godina. Te je godine Mario proučavao biljke. Majke se nije ni sjećao. Umrla je kad je bio još dijete. Selo je šaputalo da ju je muževljevo varanje dotuklo. Mario je mrzio to tiho šaputanje.
Pala je noć. Izašao je van i otišao iza kuće. Iskopao je plitak grob i ubacio nago beživotno tijelo. Baterija mu je osvjetljavala posao. Oči djevojke i dalje su zurile u prazno. Nije ih zatvorio. Na trenutak je pomislio da su ga oči pogledale, ali je to pripisao lošem svjetlu i umoru. Nagrnuo je zemlju. Kad je završio, ugasio je bateriju i osvrnuo se oko sebe. Vladala je tišina. Noć je zaista bila lijepa. Na trenutak je zastao uživajući u mirisu noći. Povukao se zatim u kuću, oprao ruke, presvukao se i legao u krevet. Sutradan je morao rano ustati.
(...)
Dana kada su Maria uhitili, pronašli su dvadeset i šest zakopanih tijela u njegovom dvorištu. Ljudi su se čudili, zgražavali a onda sve to zaboravili.
Post je objavljen 25.10.2006. u 20:09 sati.