ono....sigurno se pitate zašto mi je ovakav naslov, ali morala sam pisat o toj temi....jutros sam se probudila sva ono prestrašena i u suzama....sanjala sam svog dragog prijetelja kojemu su ovaj mjesec bile tri godine smrti....kad se sjetim tog kobnog dana koji je ostavio trag negdje duboko u meni, samo stisnem zube i pokusavam zadrzati suze....već jako dugo me muči pitanje zašto tako dobri ljudi nemaju priliku za život, pa on je stvarno bio dobro nevino jedanaestogodišnje dijete bez nekih loših osobina....zašto baš on koji je bio duša od čovjeka??? često ga se sjetim i sjetim se svega što smo proživjeli s njim, kad smo bili na onom izletu u 4. razredu, uvijek je bio nasmijan....ali ima nesto sto mi ne da mira...par dana prije njegove smrti neki dečki iz razreda su mu se rugali, govorili mu joj dao Bog da sutra umreš, pičkice jedna...i dogodilo se čudo, par dana nakon tog njihovog ruganja, on više nije bio s nama...ti dečki su se tako kajali, htjeli su vratiti vrijeme, jedan se osjecao kao da je utjecao na njegov zivot, ali za sve to bilo je prekasno....od tog dana sam počela vjerovat u sudbinu....jos uvijek mi je u glavi ona slika s pogreba, njegov lik kako lezi nepomično, mrtvo u onom bijelom lijesu s ključem od stana oko vrata, golmanskim rukavicama, medvjedicem kraj glave....uopce nije imao neke ozlijede po licu ni niš...izgledao je sasvim obično, ali opet tako hladno i blijedo...mama mu je bila tako očajna i shrvana, ajme tako mi je bilo žao te žene koja je ostala bez jednog djeteta....nakon tog sprovoda vidjela sam je samo jedan put vidi se na njoj da je proživjela neku tešku tragediju....pitam se kako je uopce to uspijela prozivjeti....kad sam je vidila totalno sam se ukočila i nisam se mogla pomaknut....bila je sva tako blijeda kao duh....uzas....
uglavnom da više ne odugovlacim nadam se da mu je gore na nebu bolje nego sta mu je bilo dolje....
Post je objavljen 25.10.2006. u 17:22 sati.