...Ja znam,Cako,da Sarajlije koje se nalaze daleko od svog grada koliko god zude da cuju vijesti o njemu,toliko se tih vijesti i plase-zbog svojih milih koji su ovdje ostali.A ja,kad govorim o hrani,ne mogu a da ne spomenem redove gladnih ljudi koji cekaju strpljivo,satima,da im neka od humanitarnih organizacija udijeli kakvu juhu ili saku rize,malo pirea.Ja ti moram o tome pisati,i to ne zbog toga da bi ti dobila"objektivnu informaciju",nego radi sebe koja jos uvijek nisam gladna i koja,eto,jedem cak i kolace.Ja to moram zbog griznje savjesti koju osjecam i koja je totalno bezrazlozna jer ja nikome hranu ne otimam,ne kradem.
Pored jednog od tih gladnih redova ja prolazim svakog dana,vracajuci se kuci s posla,obicno izmedju cetiri i pet poslije podne.Ljudi se pocinju skupljati vec oko jedan.Mozda se hrana dijeli u vise navrata tokom tog vremena,ali cini mi se da vec poznajem lica svakog od onih koji cekaju,iako se trudim da prodjem sto brze i da mi pogled ni na kome od njih ne zastane.Mene je stid jer mislim da je njih stid,
a to je,zapravo,odvratno licemjerje,jer valjda mislim da bi meni bilo uzasno kada bih morala da stanem i pruzim ruku za malo hrane.A cega nedolicnog ima u zelji da se prezivi?Svi smo mi koji uporno pokusavamo prezivjeti na ovom mjestu koje se jos samo po inerciji zove grad-ponizeni.
Ponizeni smo jer nemamo hrane,zato sto nam je oduzeto pravo da budemo cisti i zdravi i sto nam je zabranjeno da krenemo kamo hocemo i kada hocemo.Ali zasto se stidimo sto unatoc svemu tome ipak zelimo zivjeti duze od danas?Da,odvratno je licemjerje stidjeti se tudje bijede samo zato sto sebe zavaravas mislju kako tvoja suptilna dusica takvo ponizenje ne bi prezivjela.Ponizenje vise ili manje,sto to mijenja na stvari?UOSTALOM,SAMO PONIZENI MOGU ZNATI STO JE PONOS.JEDINO JE NJIMA DANO DA VIDE OBJE STRANE MEDALJE...
Post je objavljen 25.10.2006. u 10:59 sati.