Stajala je na uglu ulice. Spustila je pogled u zaobljene vrhove svojih balerinki, a u ruci je držala malu platnenu torbu punu šarenog kamenja i raznih krhotina keramike sa Krete. -Uh- uzdahnula je u sebi osjećajući težinu torbice i poželi baciti dio kamenja koje joj je donio Igor još sa svog davnog putovanja po Grčkoj. -Uh- uzdahnula je drugi put radi kiše koja ju je zarobila ispod tende jedne cvjećarne.
- Konačno da sam ispunio obećanje, dugujem ti to već dvije godine. Pa nikako da se nađemo!- kaže Igor smješeći se napola sramežljivo, i pogleda na drugu stranu ulice. Ona osjeti nelagodu radi tog pogleda i instinktivno pogleda u istom smjeru. – Hvala, stvarno nisi trebao- rekla je sa smješkom i ovaj ga put pogleda ravno u oči. Vidjela je isti onaj sjaj koji je poznavala od prije, isti onaj sjaj koji ju je često obasjavao, onaj sjaj koji joj se urezao u sjećanje samo tako. Njegove smeđe oči su i dalje bile duboke i nedorečene, toliko duboke da se nije niti usudila pomisliti šta se sve krije u njima. Bojala se, iako je odmah u idućem trenutku na kratko u mislima proživjela proljeće njihove minule veze. Shvatila je, sviđao joj se još uvijek. Bila je zbunjena i Igor to osjeti:
- A nisi mi rekla kako ti je s novim dečkom- reče on, a ona se isprepada. Odakle zna? Odakle zna da je ona opet zaljubljena? Mada.. sad joj je odjednom pojam zaljubljenosti postao stran, i nije više bila sigurna šta to znači. I ona i Igor su bili zaljubljeni pa su prekinuli. Nije znala šta da kaže. Nakon toliko vremena našla se s njim radi tog prokletog kamenja i sad on nju propituje o njenom novom dečku. – Pa.. zasad je dobro- zucne, i tek poslije shvati kakav je glup odgovor dala. Lagala je, jer joj je sa Markom bilo više nego dobro, štoviše, fenomenalno. Bio je predivan prema njoj, a ona ga je istinski voljela. Ali nije to htjela Igoru priznati, ne u ovom nedorečnom susretu. Prošlo je mnogo vremena od zadnjeg susreta i jednostavno nije znala kako se ponašati, a misli joj i dalje nisu davale mira, gutala ga je očima kao kad ga je prvi put vidjela. Opet je zaključila: on joj se sviđa! Ne zna na koji način, ali sviđa joj se...
Na zemlju su ju spustile hladne kapi kiše po njenom licu. Na trenutak je proklela svoj bolesni um, svo kamenje i kišu.
- Krasno! Moram ići Igore, ne želim pokisnuti..- rekla je više nego pribrano.
- Ajde onda.. čuvaj se! - Igor zastane i ne znajući šta reći na ovu njenu naglu odluku, prozbori:
- I javi se koji put!
Ove zadnje riječi nije čula jer je već potrčala niz ulicu. Stigla je otrčati samo do ugla druge ulice, do jedne cvjećarne gdje je stala pod njenu tendu jer je kiša počela padati sve jače i jače. –Uh, teška je torbica- pomisli u sebi, i na to ju otvori da prođe okom preko njenog sadržaja. Vidjela je krasne oblike i boje kamenja, baš za njenu kolekciju! U mislima ih je već smjestila, razmjestila.
– Neću baciti ni jedan, izdržati ću do kuće s njima- pomisli nakon što joj se u jednom trenutku učinilo da bi joj mogli zafaliti kao dekoracija za neke vaze ili za njen fikus kojeg je dobila od Marka za njen 27. rođendan.
By Nika
-----
Nakon što sam za ovaj današnji ispit (prošla ga!!!) pročitala oko 1700 stranica beletristike, došlo mi je da i sama napišem koje slovce..hehe..
Možda je ovo tek početak, a možda će tu sve stati..hehe..
Nema autobiografskih elemenata, sve je izmišljeno!
P.S. Ne stignem do vas još kojih tjedan dana :((
Nadoknadim ;)
:D
:*
Post je objavljen 24.10.2006. u 21:30 sati.