Nakon što sam, zajedno sa svojim najboljim prijateljima, završila sedmogodišnje školovanje u Hogwartsu čula sam kako govore da je još cijeli svijet neotkriven, da je još toliko toga pred njima. No ja nikada nisam tako mislila. Za mene je postojao još samo ovaj tren jer nikada nisam znala što me očekuje sutra. Nisam znala čemu se mogu nadati, što mogu očekivati. I zbog toga sam se bojala, zbog toga nisam bila sretna. Nisam znala što bi me moglo zadesiti sutra, tko će mi pokucati sutra na vrata. I uvijek sam se, iznova, pitala hoće li to biti ona…
A sada, 7 godina nakon Hogwartsa, preda mnom je cijeli život, neotkriven. I ne osjećam se dobro zbog toga. Ponovno nisam sretna… Onaj prijašnji život, u iščekivanju, bio je onaj na koji sam se navikla. Ovaj život bio je samo moja vanjska slika u kojoj sam se pokazivala svijetu. Onom jedinom preostalom svijetu koji je još mario za mene. Jer, nakon što sam završila Hogwarts, više nijedna osoba nije bila pokraj mene. Ni Matt ni Jane, ni Maggie, ni Anira, ni Dante ni Marco. Ostala sam sasvim sama i ta pomisao boljela me više od One koju sam morala uništiti. I koju jesam uništila…
I zato sam sada, nakon mijenjanja poslova, nakon mnogih selidba, osjetila takvu neizmjernu sreću kad sam ih ponovno ugledala. Moj život nakon Hogwartsa je bio prepun raznih bitki i borbi. S ljudima oko mene ali i sa sobom samom. Borila sam se sa svime onim što je u meni trudeći se pronaći ono što me ispunjava- ono što ja jesam. U početku sam se samo borila protiv Nje i nije me zanimala ni ljubav, ni posao, ni novac, ni kuće, ni obitelj, pa čak ni oni, moji prijatelji. Borba s Lujizom bila je jedina stvar koja me do kraja ispunjavala. A onda, kad je napokon nestala, osjećala sam se tako praznom. Možda sam se baš zbog toga toliko selila. U početku sam živjela u SAD-u, radila sam prvo kao auror pa sam zatim radila kao vidar, nakon toga sam postala predavačica Obrane od mračnih sila. Nakon toga sam se odselila u Australiju, pa natrag u Ameriku, pa u Kanadu, pa sam se preselila u Francusku i onda sam opet došla natrag u Englesku koja je bila moj dom… Znala sam da ih moram pronaći. Moje prijatelje. Oni su mi bili još jedini ostali.
Nisam mogla zaboraviti Maggie, uvijek nasmijanu moju najbolju prijateljicu. Nisam mogla zaboraviti naš rastanak u kojem sam joj poklonila onaj medaljon… Bila mi je to najdragocjenija stvar koju sam imala. Maggie vjerojatno nije ni znala da sam se, kad je ona otišla, rasplakala jer sam znala da ju vjerojatno nikada više neću vidjeti…
Onda Anira, uvijek nasmijana i postojana, naš pravi sanjar. Pa Dante, ponosna kći Salazara Slytherina. I Marco… Voldemortov sin.
Čim sam došla u Englesku, zaposlila sam se kao auror. I tamo sam srela još jednu moju dragu prijateljicu iz Hogwartsa, Isabell Black. Bila sam tako sretna što ju napokon vidim, nakon tako dugo vremena. I bila sam još sretnija što je moja kolegica na poslu… Odlučila sam ostati ovdje, u mojoj prekrasnoj Engleskoj. Ako ni zbog kog drugog onda zbog Isabell, jer ću barem s njom moći biti prijateljica.
No čini se da mi se sreća ipak osmjehnula… Nakon tjedan dana, šetala sam dobro mi poznatim londonskim ulicama i okrenula sam se… U kafiću su, ne mogavši povjerovati svojim očima, sjedili Marco, Dante i Anira. Vrisnula sam od uzbuđenja i šoka. Nisam mogla vjerovati. Bilo mi je tako drago vidjeti ih. Ljudi su se u paničnom šoku okrenuli prema meni da vide za koji vrag vrištim, isto su učinili i Anira i Dante i Marco. No nisu me primijetili. Ušla sam u kafić i sjela u kut prostorije. Nisu me mogli vidjeti, no ono najvažnije je bilo što sam ja njih mogla vidjeti… i čuti. Marco im je govorio o smrtonošama i o Nasljedniku, Anira i Dante su bile izbezumljene, i ja isto. Kada je Marco sav smeten, izišao iz kafića ja sam požurila do njih dvije. Pozdravile smo se, izgrlile i napričale. Nisam spominjala ništa o Marcu. Anira i Dante se nisu promijenile. Ostale su moje iste frendice. A tada Anira reče:
-Znaš li, Am, da je danas Maggien koncert?
-Zbilja? Što je Maggie postala pjevačica?
Dante prasnu u smijeh.
-I puno više od toga.
Pa su mi ispričale sve o Maggienoj karijeri.
-Imam 4 karte.-reče Anira.-Pa ako bi htjela ići. Već sam pozvala Dante i Marca, a ostala mi je još jedna karta…
-Naravno!-uskliknula sam.
I tako smo navečer bili na Maggienom koncertu. Maggie je ostala ista. I tako je prekrasno pjevala… na kraju koncerta smo joj se ušuljali u garderobu. Maggie je ušla unutra i poviknula:
-Leni!
No Leni se nije odazivala. Zatim smo mi skočili na nju. Izgrlili je i izljubili.
-Bio je to sjajan koncert!-uzviknula je Anira.
-Nevjerojatno!-nadopuni je i Marco.
-Nisam znala da tako lijepo pjevaš!-usklikne Dante.
I baš kad sam ja htjela zaustiti, u garderobu uniđe Leni. Bila je bijela kao smrt.
-Što se dogodilo?-promuca Maggie.
-Smrtonoše.-reče Leni.-Opljačkali su Dewsory. Ima i mrtvih…
by: Amanda Harrison
p.s. Anira je rekla da ne smijemo reći da je post glup pa neću reći da je post glup(iako jest), no željela bih samo napomenuti da sam pokušala nešto uklopiti iz onih vaših postova koji pa, recimo tako(nemojte se naljutit), nisu baš imali veze jedan s drugim... I znam da je ona priča o tome da sam ja vrisnula totalna glupost al ajde...
Post je objavljen 24.10.2006. u 20:20 sati.