Pitaju me ovih dan u školi što mislim o razrednom ozračju i koliko ono utječe na kvalitetu nastave i recepciju učenika. Ja sam valjda najluđa osoba na ovome svijetu ili zbilja ne znam što. nas u ovom brutalnom društvu punom socijalne nepravde i nevjerojatnih političkih nelogičnosti pitaju o atmosferama koje vladaju u razredima. Homo homini lupus - tako je i u najciviliziranijim društvima, a o surovijoj verziji istog modela koji se primjenjuje na ovim zemljopisnim širinama bolje je i ne znati previše. Tupilo i tjeskoba koji me naizmjenično preplavljuju u sudaranju sa stvarnošću, svakdnevni kadrovi koji se izmjenjuju (uglavno u crno-bijeloj tehnici), svijet koji se mijenja daleko preko rubova moje kože i ja na dnu tamnoga bunara... Trebala bih biti optimistična? Trebala bih zaboraviti da cu na kraju ipak umrijeti u strašnim mukama, a da ću u međuvremenu morati pokopati i lijep broj svojih bližnjih. Kako se natjerati na djelovanje kada ti na kraju ionako dođe svejedno.
Na kraju je potpuno svejedno. Kronos će pojesti svoju djecu što god oni pokušali, koliko god visoko letjeli i dobro plesali, kvalitetno jeli i dobara prikupili... Suicid kao fenomen suvremenog društva. Izgleda da smo postali prepametni da bismo bili optimistični. Jednostavno nam je sve jasno.
Post je objavljen 24.10.2006. u 16:59 sati.