Probudila sam se ujutro i razmišljam zašto se uopće dići zašto ne ostati zauvijek u krevetu daleko od svih ljudi, problema, obaveza...ubrzo mi je mobitel počeo zvrndati sweet child of mine i vratila sam se u stvarnost...jednostavno nemoguće...ustala sam se i bacila pogled kroz prozor...magla...
Danas je tako usran dan...Pišemo biologiju, imam osjećaj (OPET) da će me pitat matematiku, vježbamo za ispit iz hrvatskog, stara mi ide na informacije i osjećam se užasno...Jednostavno mi treba netko komu ću sve ispričati, a on će samo šutjeti i zagrliti me i plakati zajedno samnom...zašto se osjećam tako prokleto loše?! neznam ni sama...dođe mi da isprobam par metodica iz prijašnjeg posta...ali neću...to bi bila slabost, predaja bez borbe, a to ne želim...
znam da mi ne treba dečko da bi se osjećala super, ali mi fali netko...fali mi onaj osjećaj da netko misli na tebe i da te treba i da ti osjećaš to isto...neznam...
u mojoj školi od 100%, 2% dečkiju je uredu... ili su djetinjasti/umišljeni "frajeri"/idioti...većina naselja je takva...pa sad ti gledaj...sranje...
pusice mom najdražem paru na školi...(nemoj me ubit bilo bi mi gore da ostanem živa...hehehe...) :))
pozzzz svima....
P.S Netko pametan mi je rekao: Život je jedna velika ironija....
Post je objavljen 24.10.2006. u 11:13 sati.