Ponekad poželim nekoga kraj sebe.
nekoga iskrenog...
Možda sličnog meni.
...
I opet tražim nešto drugo od onoga što mi se nudi...
Zašto??
Zašto se zatvaram u sebe i nedam nikome
da uđe u moje misli i da me spasi...
od razočarenja...
Od svih onih ljudi koji su me iznevjerili i povrijedili me...
ZAUVIJEK...
ponekad mislim da se toga nikada neću moći riješiti.
I opet se bojim...ali ne znam čega...
SEBE.
jer nitko mi drugi nije ostao...
nitko kome mogu vjerovati.
Kada to zadržim u sebi, ne postoji strah da će netko to saznati...
Jedino čega se ne bojim je ostati sama...
jer tada uživam...
Probaj! Vidjet ćeš...
nekada je za sreću dovoljno vidjeti samo osmijeh.
osmijeh na licu onoga koga voliš
do koga ti je stalo.
Prijatelja...
Već je prošlo 5 godina...
otkada su svi nestali...napustili me...i samo se pravili da su tu...
Ja sam im na tome čak i zahvalna...jer...
uspjela sam shvatiti neke stvari u životu...
I danas, kad opet imam nekoga tu, vani...
za se zatvorim u tišinu svoje sobe i sjetim se svega...
Sjetim se koliko sam puta pala kada su me starci
učili voziti bicikl...
I ono šta je bilo među njima...
Možda bi bilo bolje da se je i dogodilo...
hm...nezahvalnost...
ali, još ima nade za to...
možda ću onda napokon biti sretna jer će i oni biti sretni...
možda...
sada samo želim vidjeti njegov osmijeh na licu.
jer tada se osjećam slobodno.
to mi popravi dan.
tada osjećam da mogu letjeti...
i imam snage za dalje.
jer znam da ćemo iz "ništa" stvoriti "nešta"...
TI I JA...ZAJEDNO...
Tada ću moći reći da te volim...
Post je objavljen 01.10.2006. u 23:59 sati.