Skupljam ozlijede vikendom u zadnje vrime, rebra ovaj put. Ne mogu sad pošteno spavat zbog njih, pa me sad glava boli, onako uzročno-posljedični lanac. A ne treba pijan vozit biciklu. Ma mislim, treba skroz je zabavno, samo šta onda ne treba padat, ili barem treba padat bezbolno, to mi je prošli vikend uspilo. I nakon šta su me digli s poda, ja pitam ljude: "Je li ko vidia? Kako sam to pa?", i svi mi kažu da su vidili, i niko mi ne zna objasnit kako sam to pa. Pouka je i da svjedoci trebaju bit trijezni. Ne bi ovo na sudu bilo prošlo.
Nije ni bilo spektakularno, čini mi se. A boli me gori, sa desne strane, ka da sam se superherojski isprsia u susret betonu, samo šta sumnjam da sam bia dovoljno pribran za ekshibicije u tome momentu. Vjerojatnije je da sam se samo izvalia na stranu kad sam usporia za pozdravit. Eh.
Vidia sam ježa, neku večer kod stražnjih vrata od portuna.
A danas ptice kako idu ća, jato dugo, ka neka cesta od crnih točkica preko tamnog neba, sivoplavih oblaka, i ležim i gledam ih kroz prozor, muzika je lagana, melankolična (e, sasvim slučajno se tako stvari poklope, režiserska bravura onako), i poneka se probija kroz gužvu u suprotnom smjeru, krilata mala silueta, ka od kolaža da je animirana, valjda je izgubia svoje, pa ih ide nazad potražit.
Imam posla na poslu, čak i nešto korisno. Malo po malo mi počinje kapkat i odgovornost u ruke.
Pokušava sam isto tako zadržat mirno lice kad sam se spušta skalama iz zavoda, nekako mi je bilo neugodno smijat se sam sa sobom. Ali to tako bude kad u glavi imaš sliku Isusa razapetog na nabujak. Zna bit čudnih razgovora, uistinu.
I još ne znam je li se više znojim kad na noge idem radit. Danas sam mora, jer mi se nije dalo riskirat bolnim rebrima (ma ništa puno, natučeno je samo, al su mi zato usporeni refleksi i to...), samo je danas i zatoplilo, pa usporedba ne valja. Idem sutra sa biciklom.
Post je objavljen 23.10.2006. u 20:47 sati.