Vječna dilema zar ne? Često sam o njoj razmišljao i znam da nema točnog odgovora. Sve ovisi o situaciji, osobama, događaju, sve je od slučaja do slučaja. Kada se loše stvari dogode obično kažu oprosti ali nemoj zaboraviti. A kako oprostiti potpuno ako nisi zaboravio. Mnogih se loših stavri sjećamo, nažalost, iz nekih učimo, neke nas upozoravaju da ne napravimo istu pogrešku ponovno, neke nas bole. Uistinu mislim da bi bilo lijepo zaboraviti sve loše sto nam se dogodilo u životu, ali znam da je to nemoguće. Jednostavno sve to ostaje u nama, skriveno, samo čeka pravo vrijeme da se ponovno upali. Volio bih ne sjećati se mnogih loših stvari, iako u njima ima i nečeg dobrog. Da, moje je mišljenje da trebamo zaboraviti sve što je loše bilo.
Sjećati se svega lijepog, baš kako Balaš kaže da "lepe slike potiskuju ružne". Puno se lijepih stvari sjećam od njih nekada i živim, one mi daju snagu, vjeru u bolje sutra, ona me dižu, inspiriraju. Zašto uvijek sve lijepe stvari kratko traju, zašto uvijek sve lijepe stavri imaju ružan završetak, žašto uvijek uz nešto lijepo povezujemo i nešto ružno? Zar uistinu bijelo ne može bez crnog?
Neke osobe bih želio zaboraviti, izbrisati ih iz svog života, jer su me jako povrijedile. Nisu bile onakve kakvim sam ih ja zamišljao. Kada dođu nevolje, neslaganje, pokazale su pravo lice "tek u jesen otkriju se boja krošanja, sve su iste u leto, zelene". Da, volio bih ih zaboraviti, okrenuti novu stranicu, ali jednostavno ne ide to tek tako. Možda zato što smo imali nekoliko zajedničkih lijepih momenata koji potiskuju sve što je ružno.
Zaboravi! Sjeti se! Sve je to van naše kontrole, mi nismo gospodari čak ni naših misli.
Post je objavljen 23.10.2006. u 10:19 sati.