Želim upiti toplinu tvoga tijela
daok si tako blizu, a tako daleko
Dah ti se razlijeva po mraku sobe
tako si blizu, a tako daleko
Poželim taknuti usnama tvoje oči
dok si tako blizu, a tako daleko
Kako prijeći tu granicu bola i straha
premostiti svemir među nama
kako razliti svoju žudnju po tebi
dok si tako blizu a tako daleko
..........
Teško je bilo što postići kada druga strana izbjegava ozbiljan razgovor. Ne znam da li zbog svoje neozbiljnosti ili nemogućnosti izražavanja osjećaja «oči u oči». To tek pokušavam otkriti, a po prirodi sam nažalost nestrpljiva. Ostajem zatečena i iznenađena odgovorima i obrazloženjima. I tu je kraj priče. Nema se više što reći već ostaje samo da prihvatim opravdanja koja se čine smislena. Onda se razgovor usmjerava na to kako ne treba previše analizirati i razmišljati o svakoj riječi, postupku. Shvaćam ja to polako, ali: mislim, dakle postojim. Nitko ne može znati što drugi osjeća ako to ne pokaže, ma ne mora čak ni izgovoriti. Lako je noćima ploviti po ovom rubu zbilje i prosipati inspiracije iz najdubljeg dna svog srca. Živjeti u svom začahurenom svijetu i čekati sudbinu, koju čovjek tako lako sam može promijeniti, samo kada se ne bi u ključnom trenutku pretvorio u kamen. Jasno mi je, potrebno je strpljenje, ne treba bezglavo srljati ni u čemu, lijepo je polako otkrivati tajne srca, ali čekanje se polako počinje pretvarati u vječnost bez nade u otapanje leda. Nikoga ne bi ubilo malo nježnosti i topline koja svakome treba, bez straha, pa makar i na kratko, makar ne trajalo zauvijek.
Post je objavljen 22.10.2006. u 20:30 sati.