NEVJERNA ŽENA
Odveo sam je do rijeke
vjerujući-djevojka je,
ali imala je muža.
Jakovljevo bješe noću
i kao po dogovoru
svjetiljke se ugasiše,
a zrikavci upališe.
Za posljednjim uglovima
dotakoh joj snene grudi
i odmah se otvoriše
kao kite hijacinta.
A podsuknja uškrobljena
zvonila mi u ušima,
kao da je komad svile
koju deset noža para.
Bez srebra na vrhovima
izrasla su tamna stabla
i obzorje pasa laje
u daljini, preko rijeka.
I kupine mi smo prešli,
sitine i grmlje gloga
i pod njenom gustom kosom
iskopah u blatu jamu.
Ja sam skinuo kravatu,
haljinu je ona svukla,
ja opasač s revolverom,
ona četiri prslučića.
Niti smiljke niti školjke
nemaju tu nježnu kožu,
ni kristali pod mjesecom
ne blistaju takvim sjajem.
Izmicahu bedra njena
kao ribe uhvaćene,
do pola su ognja puna,
do pola su puna leđa.
Te sam noći prevalio
najljepšu od sviju cesta,
na ždrebici od sedefa,
a bez uzda i stremena.
Čovjek sam i neću reći
stvari koje mi je rekla.
Razboritost nalaže mi
suzdržano da se vladam.
Od pijeska i poljubaca
prljavu je odnijeh s rijeke.
S vjetrom su se mačevale
bijele sablje ljiljanove.
Da, ponijeh se kako valja,
kao Cigan, po zakonu.
Dao sam joj kotaricu
veliku, od žute svile,
i nisam se zaljubio.
Imala je ona muža,
makar reče-djevojka je
kad povedoh je do rijeke.
Federico Garcia Lorka
Post je objavljen 22.10.2006. u 16:41 sati.