Sto bi rekao jedan poznati pisac Pablo Neruda
SVIĐAŠ MI SE KAD ŠUTIŠ…
Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna,
i čuješ me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.
Čini mi se kao da su ti letjele oči
i čini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.
Kako su stvari sve ispunjene dušom mojom
izranjaš iz stvari, ispunjena dušom mojom.
Leptirice sna, duši mojoj si slična,
i slična si riječi melankolija.
Sviđaš mi se kada šutiš i kad si kao udaljena.
I kada kao da se žališ, leptiriću u gukanju.
I čuješ me izdaleka, i glas moj ne dostiže te:
Pusti me da šutim s mučanjem tvojim.
Pusti me da ti govorim također s tvojom šutnjom
jasnom kao svijeća jedna, prostom kao jedan prsten.
kao noć si, šutljiva, zvjezdana.
Šutnja tvoja je zvjezdana, tako daleka i jednostavna.
Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna.
Udaljena i bolna kao da si umrla.
Jedna riječ tada, osmijeh dovoljan je jedan.
I veseo sam, veseo što nije točno.
Pablo Neruda...
KAD UMREM
Kad umrem želim tvoje ruke na svojim očima:
želim svjetlo i žito tvojih ljubljenih ruku,
da me još jednom dirne njihova svježina,
da osjetim nježnost što izmijeni moji sudbinu.
Hoću da živiš dok te uspavan čekam,
hoću da tvoje uši i dalje slušaju vjetar,
da udišeš miris mora koje smo zajedno voljeli
i da nastaviš hodati pijeskom kojim smo hodali.
Hoću da ono što volim nastavi živjeti,
a tebe sam ljubio i pjevao iznad svega,
zato cvjetaj i dalje rascvjetana,
da bi dosegla sve što ti moja ljubav naređuje
da bi sjena moja prošetala tvojim vlasima,
da bismo tako upoznali i razlog mome pjevanju
Pablo Neruda
PRIJE
Prije no što sam te ljubio ništa ne bijaše moje:
teturao sam ulicama i stvarima:
ništa ne bijaše važno, a sve bez imena
svijet je bio od zraka koji je čekao.
Upoznao sam salone pepeljaste,
tunele nastanjene mjesečinom,
hangare okrutne koji su se opraštali,
pitanja što su ustrajala u pijesku.
Sve bijaše prazno, mrtvo i nijemo,
palo, napušteno i propalo,
sve bijaše neotuđivo strano,
sve bijaše tuđe i ničije,
dok tvoja ljepota i tvoje siromaštvo
ne ispuniše jesen darovima.
Pablo Neruda...
Autor: Lucy01 Poslano: 12/08/2005 19:28
Otmjenom srcu
Otmjenom srcu i ljuvena žara
prepunoj duši, kojim riječi ove —
— a na odgovor svaka od njih zove —
Amora pozdrav, njima gospodara.
Trećinu bjehu skoro prošli sati
vremena kad sja svod zvjezdani cio;
javi se Amor, a takav je bio
da na sam spomen užas mi se vrati.
Nasmijan Amor držao sred dlana
srce je moje, a spavala žena
u naručju mu, svilom omotana.
Budi je. Srce goruće joj dade;
čedna ga ona jela zaplašena,
a njega vidjeh tad da plakat stade.
Dante Alighieri
tor: zoom66 Poslano: 12/08/2005 19:33
TIJELO ŽENE
Tijelo žene, bijeli brežuljci, bedra bijela,
ti si spodobna svijetu u svom činu nuđenja,
Moje tijelo divljeg ratara u tebi kopaž
i izbacuje sina iz dubine zemlje.
Bijah osamljen kao tunel. Od mene bježahu ptice
i noć je u mene nadirala svojom moćnom najezdom.
Da bih se nadživio, kovao sam te kao oružje,
Kao strijelu u svom luku, kao kamen u praćki.
Ali dolazi trenutak osvete i ja te ljubim.
Tijelo od kože, od mahovine, od mlijeka čvrsta i lakoma.
Ah, pehari grudi! Ah oči odsutnosti!
Ah, ruže prepona! Ah, glas tvoj spor i tužan
Tijelo žene moje, ostat će u tvojoj ljupkosti.
Žeđi moja, pomamo moja beskrajna, moj pute neodlučni!
Tamna korita u kojima žeđ vječita traje,
i umor traje, i patnja beskonačna.
Pablo Neruda
NEVJERNA ŽENA
Odveo sam je do rijeke
vjerujući-djevojka je,
ali imala je muža.
Jakovljevo bješe noću
i kao po dogovoru
svjetiljke se ugasiše,
a zrikavci upališe.
Za posljednjim uglovima
dotakoh joj snene grudi
i odmah se otvoriše
kao kite hijacinta.
A podsuknja uškrobljena
zvonila mi u ušima,
kao da je komad svile
koju deset noža para.
Bez srebra na vrhovima
izrasla su tamna stabla
i obzorje pasa laje
u daljini, preko rijeka.
I kupine mi smo prešli,
sitine i grmlje gloga
i pod njenom gustom kosom
iskopah u blatu jamu.
Ja sam skinuo kravatu,
haljinu je ona svukla,
ja opasač s revolverom,
ona četiri prslučića.
Niti smiljke niti školjke
nemaju tu nježnu kožu,
ni kristali pod mjesecom
ne blistaju takvim sjajem.
Izmicahu bedra njena
kao ribe uhvaćene,
do pola su ognja puna,
do pola su puna leđa.
Te sam noći prevalio
najljepšu od sviju cesta,
na ždrebici od sedefa,
a bez uzda i stremena.
Čovjek sam i neću reći
stvari koje mi je rekla.
Razboritost nalaže mi
suzdržano da se vladam.
Od pijeska i poljubaca
prljavu je odnijeh s rijeke.
S vjetrom su se mačevale
bijele sablje ljiljanove.
Da, ponijeh se kako valja,
kao Cigan, po zakonu.
Dao sam joj kotaricu
veliku, od žute svile,
i nisam se zaljubio.
Imala je ona muža,
makar reče-djevojka je
kad povedoh je do rijeke.
Federico Garcia Lorka
Post je objavljen 22.10.2006. u 16:05 sati.