Jučer sam GA vidjela vani...bio je par metara od mene...pogledao me i kad me skužio samo okrenuo glavu i nešto se počeo bzvz glupavo cerekat sa frendom...
Joj grozan osjećaj, neznam dali mi je gore što sam ga vidjela nakon dugo vremena ili bi bilo bolje da ga nisam vidjela, da nisam svaki put potajno pogledala kad sam prolazila pokraj njega..
A oboje smo se pravili da se nevidimo naravno što je nemoguće koliko smo puta si prošli blizu...
Koliko god ga volim, toliko ga mrzim...neznam kako je to moguće, ali mrzim ga što je kad nije samnom, tamo se preseravao cijelo vrijeme i glumatao nešto, dok sam ja bila nije bio s nikim(barem to da nisam trebala gledat jer bi se pokupila ča)...
Kad sam ga vidjela krv mi se sledila, nije to bilo ono uzbuđenje kad ti se pojave leptirići u trbuhu ili šta ja znam šta...nije bio to baš dobar osjećaj, tako sam htjela nešto mu reći ali nisam imala snage, hrabrosti, samo sam htjela biti u njegovoj blizini, ali nisam jer ipak ponos je jači, pa sam se udaljila od njega i njegovog drušva...
Tako mi je teško bilo, neznam nisam to pokazivala, ali nije mi bilo do plesa, i zajebancije...
Ali sam ipak okrenula priču na zajebanciju jer nije imalo smisla ga onako potajno promatrat...
A sad pak razmišljam kako bi bilo lijepo da mi je jučer prišao i samo me poljubio...i kako taj poljbuac traje vječno...ali to je nemoguće. jednostavno nemoguće nakon svega...
Joj kako ga mrzim, mrzim ga što ga volim...
Post je objavljen 22.10.2006. u 15:04 sati.