Pregled posta

.:tranzit:.

vratila sam se malo prije, pripita kao i obicno. s mjesta na kojem ima vise glasova koje poznajem nego sto sam mislila. nevjerojatno. sada sama u sobi, pijem vodu jer voda se jedina lako otiskuje u grlo, i dalje. netko mi je danas rekao da je imao cir na zelucu. nisam previse obracala paznju. sram me bilo!
ponovno osjecam tok misli. ne razmisljam o tome sto pisem. daklem, volim ljude koji me okruzuju. i bojim se sutrasnjeg dana, tj. danasnjeg. ajme strashno!



dobila sam jedan telefonski broj. zapravo, danas sam ih dobila vise. ali jedan je bitan. jedan kojeg nisam potrazila vec vise od 3 godine. sutra ga trazim. nisam normalna, al na to su vec svi navikli. volim ovu vrtnju u glavi i lakocu postojanja. i nebrigu. i smijeh koji odjekuje svim hodnicima moje svijesti.
a u ocima teske iskre stvarnosti koja nas zeli "smrviti svojim finim sistemima". svakim danom sve vise gradim. svakim danom, sve se vise te gradnje rushe. ni na to ne obracam paznju...



dani su mi dobri. gubim ih polako, ali sigurno. i nikako ih ne provodim uzaludno. mozda tek u ovo gluho doba noci kada bih vec trebala sanjati neke ljepse dogadjaje i kada bih trebala biti uvjerena da su ti snovi stvarnost. jer uvijek izgledaju tako.
bojim se svojih ovisnosti. bojim se gubitka kontrole. bojim se sama sebe ponekad.



ovaj post ce biti nesto najzbunjenije od svega sto sam ikad napisala. mozda prvo sto sam napisala u ovakvom stanju!?



jednog dana, mozda vec sutra, smijat cu se ovom postu jer je toliko besmislen da ga nitko normalan ne bi objavio. ali ja sam oduvijek nesto drugo. ona koja se smije i kad place. ona koja je opijena i kad ne konzumira. ona koja sanja i dok je budna. to nisu dobre odlike. jer se onda dogode dani kada pucam po savovima.



13:43h, 22. listopada, nedjelja, Zagreb



noc je prosla. probudila sam se trijezna kao nista zivo u mojoj sobi, a cima je tu. sto ce reci da je noc bila previse luda. iako smo se u jednom trenutku razdvojile da bismo Replay i ja otisli jednim putem, a ostali drugim.
s pijanstvom je otisao i moj poriv za pisanjem. samo trkeljam. sputana sam.
ne mogu.



svi su poceli pushit. upravo zato cu ja presta(ja)ti! (samo cekam da dodje moj Miki jer smo se dogovorili da cemo zajedno prestati)
svi su poceli pisati blog. upravo zato ja mozda prestanem...



Zagreb je nesto predivno! ali trebam se maknuti. trebam pobjeci od svega sto me tjera, boli, nasmijava, muchi, sputava, ohrabruje. jednostavno ima previse proturjecnih radnji kojima me grad pokusava zadrzati.
iduci vikend bjezim! od svega ovoga. samo malo da se smirim i porazmislim o svemu. da napokon budem sama par dana. jer u ovom gradu to nemam snage. ovdje se bojim i na trenutak ostati sama. a to mi je potrebno!
u Zupanju bjezim...





*stihovi iz: Darko Rundek - Tranzit




Post je objavljen 22.10.2006. u 14:10 sati.