Marketing
Hrvatica
Duže vrijeme razmišljam o tome kakvu danas ljudi dobivaju sliku o meni .Jasna slika govori da najveći dio vremena provodim kod kuće, brinući se za Babca, Suđenog, Veliku , Srednju i Malu, ponekad spomenem i Sister ,nikada Majku ,često ostavljam dojam nezadovoljne u kuću zarobljene žene .
Slika kao slika uvijek je samo naličje, no što se iza slike krije prestat će od danas biti zavijeno velom tajne.Pričati o tome što su bile moje sanje a što se ostvarilo, besmisleno je no život piše romane a snovi uvijek ili najčešće ostaju u zraku
Da mi je netko nekad rekao da će mi Tina Turner ili izlazak iz tramvaja jednu stanicu ranije promijeniti život ,nasmijala bi se grohotom. Iza te dvije banalne činjenice krije se moja životna priča.
No bilo je to davno iza jedne gore (Velebita) pokraj našeg plavog mora, pripremala sam zadnji od dva ispita na Pedagoškoj akademiji. Godina je 90-ta.
Politička dešavanja izbori iza nas su ,emocije uzavrele.
Baš u ta vremena često sam se sjećala prvoškolskih dana plave Đačke knjižice koji smo morali ispuniti sami kod kuće. Činilo m se to jako odgovornim pa sam u dnevnom boravku okružena Majkom, Babcem i Didom treperila s kemijskom u ruci pazeći da ne napravim grešku, jer ispravljanja nije bilo ,nema brisanja.
Pa krenusmo redom ime ,prezime datum rođenja ,država ,sve je to bilo jasno. Kada je došlo red za ispuniti državljanstvo i nacionalnost, zatražila sam pomoć i upitala:»Kakva je tu razlika, rođena sam u Jugoslaviji ,u Zagrebu, to znam ali što je to nacionalnost?»
Prvi je s objašnjenjem krenuo Dida :»Vidi državljanstvo govori o državi u kojoj si se rodila a nacionalnost je tvoja pripadnost, pripadnost naciji.»
«Ali što je to nacija?»,ostala sam i dalje zbunjena.
I njihovi pogledi i pokušaji približiti mi meni nepoznati pojam još su me više zbunili.
«Znaš mi živimo u Zagrebu ovdje smo se rodili i ti , dida , baka, prabaka i tako svi iz naše obitelji ,Zagreb je u Hrvatskoj a Hrvatska je Republika ,no nije tako bilo oduvijek»,rekla je Majka.
«Svi smo mi po nacionalnosti Hrvati i znaš ako smo svi mi Hrvati onda razmisli kojoj naciji ti pripadaš:»,značajno će Babac gledajući neprestano Didu.
Nastala je tišina ja sam lupkala olovkom po stolu i zamišljeno im odgovorila :»Što ste vi to sam i ja onda sam i ja Hrvat.»
U sto čuda ostala sam kad su se počeli smijati.Dida će na to:» Ti si Hrvatica jer si žensko ,muškarci su Hrvati».
Bio je to moj prvi susret s nacionalnošću, pojmom meni do tada nepoznatim.
Tada još nisam znala koliko će to spomenutih devedesetih postati važno.
Postalo je važno ljudima brojiti krvna zrnca, ma ne mislim da je bilo tako ,barem meni nikada nije. Važna je bila činjenica da je netko tih devedesetih imao pilu i sjekiru ,tenk i pušku a nimalo mozga. I što je onda upotrijebio ,ono što je imao pilu i sjekiru i za svoju nazovimo pravdu rušio balvane. Da je tako ostalo stradale bi šume ,no kasnije će krenuti s tenkovima i puškama i sa isto toliko malo mozga.
Krenut će na nas na Hrvatsku.
Post je objavljen 22.10.2006. u 04:02 sati.