Marketing
Normalizacija
O da, normalni smo. Jako.
Ma u stvari "normalno" je relativan pojam. Na krajnjoj granici ludila ja sam poprilično normalna osoba.
Sve je relativno. Sve je također i normalno. Iz određene perspektive, jelte.
Nakon kratkog uvoda krećem na ono bitno. A to je opis današnjeg dana, koji je bio jedan od emotivnijih. U stvari običan dan, samo filozofiram.
Ujutro prije škole raspravljao sam s kolegom Phoenixom o važnosti školovanja što se i može zaključiti iz gore navedenih slika. U 10 do 13 se kreće u školu. S obzirom da u busu nisam vidio nikog poznatog, a i da sam vidio zabolio bi me falus, pa sam samo nabio jebene slušalice na uši i slušao muziku. Metal najviše. I ovom prilikom nabijam na kurac sve ono koji pljuju po metalu. I one koji pljuju općenito. I one koji ne pljuju... ma uglavnom shvatili ste. U školu dolazim oko 13:10, znači na vrijeme. I moram priznat da je jebeno čudan osjećaj stići na vrijeme. Pozdravljam drolje i pedere iz razreda. Tek smo počeli diskutirati o smislu života kad profesorica otvori vrata i uđe u razred. Knjigovodstvo, moj najdraži predmet. Drolja postavlja neki glupi zadatak, i naravno proziva mene da riješim na ploči. A ako nešto mrzim to je onda pisat po ploči. Pišem pun kurac neuredno, al zaboli me nešto. Uglavnom, jebeno riješim zadatak, a drolja mi ni 5 ne bi upisala. A baš bi lijepo stajala između dvije jedinice :/
Sljedeći sat neam pojma, nakon toga tjelesni. Igrali smo fucu vani, gađali se nekim okruglim zelenim čudima velićine teniske loptice, a tvrdo ko kamen. I da, skoro sam ubio jednog čovjeka. Nije baš lijep osjećaj.
Četvrti sat sam pobrao šamar od jedne cure... nije bitno zašto. A više se i ne sjećam zašto... samo znam da me glava boljela poslije.
Peti sat bio hrvatski. Kuja je pitala. Tek je otvorila imenik i još me nije stigla prozvat, ja sam već ustao i počeo se gegati prema ploči. Jebenica. Nisam ništa znao. Na neku foru mi je dala 3. Nisam mogao vjerovat. To je jedna od rijetkih profesorica na školi koja me voli. :) Poslije toga pitala frenda koji sjedi iza mene. To me je malo razveselilo. A još me više razveselila činjenica da je dobio jedan, a znao je više od mene. S obzirom da je bio isfrustriran ocjenom, pod odmorom sam ga provocirao. I uspio sam. Iznudio sam jedan udarac nogom. Naravno nije na tome prestalo. Kako volim provocirat ljude, to je nešto nevjerojatno. Pogotovo one malo sporije. Prejeben osjećaj.
Šesti sat, informatika. Pola muškog dijela razreda igralo je Counter-strike. Ja nisam bio među njima iz više razloga: smeće od kompa na kojem sam ja bio nema CS, preloši su za mene, CS saka kitu. Umjesto toga, igrao sam Hobbo Soccer. Jedna od najiritantnijih i najdebilnijih igrica na svijetu. A bolje išta nego ništa. I što je najgore oko mog kompa je okupiralo 3-4 ljudi, stoga nisam mogao stalno ja igrat :( I ta igra mi je digla živac. Jebeno.
Krenuo sam iz škole. Dolazim na stanicu i ulazim u bus. Pokraj mene fala kurcu nitko ne sjedi. A tome je pripomogla moja torba koju sam stavio na drugo sjedalo. Ne znam koji mi je kurac bio da mičem torbu, jer je na stanici ušla neka jebeno debela baba. I sjela do mene. Jebeno. Jedva je stala u sjedalo, još sam se ja morao skroz nabit na prozor. A s obzirom da imam široka ramena, bilo je ful sjebano. A što je najgore debela baba me stalno gledala. Bojim se da me je htijela pojest :(
Došao sam doma, najeo se nečega. Ne sjećam se više čega... poslije toga sam išao u teretanu. I moram priznat da mi je ovo bio najbolji trening do sad. Ubio sam seko životinja, da sam kasnije jedva hodao.
Vratio sam se oko 10 iz teretane. Nakon toga slijedi dio koji neću pričat.
U svakom slučaju jedan prosjećan dan. I ne znam koji mi je kurac bio da pišem ovo, ali s obzirom da sam sad na ovo potrošio oko 10-15 minuta, nema šanse da sad ovo sve brišem.
Post je objavljen 21.10.2006. u 01:42 sati.