Marketing
Često se moramo stiditi ne toliko zbog zlodjela zločestih, nego zbog indeferentnosti dobrih ljudi... M.L.King
Ubijeni idealist
Postoje ljudi koji se moraju razočarati mnogo puta da bi im se dokazao život. Neki ih zovu idealisti, a neki ih zovu jednostavno – budale. U njima se nalazi puno vjere, od dana kad su rođeni vjeruju u bolje sutra i svaka nova nevolja ih ne može uvjeriti da je to pravilo, da svijet nije idealan. Koliko god mi vjerovali i nadali se, to se neće promijeniti. Uporno vjeruju u utopiju, u dobrotu ljudi, ne žele vidjeti istinu.
Poznajem jednog idealista. On vjeruje u to da je sebičnost rijetkost i da zbilja postoji mnogo ljudi koji stavljaju druge ispred sebe. U životu su ga napuštali, gazili, vrijeđali, potkopavali, ali njegov se idealizam nije maknuo. Stojao je čvrsto kao i prvog dana. Odbijao je vjerovati i odbijao je gledati, zatvarao je oči i svakim se danom trudio drugima udovoljiti. Svakoj se želji pokoravao, svih je stavljao ispred sebe, sebe zaboravljao zbog drugih, sve bi dao samo da njegovim voljenim bude dobro, da budu sretni. Nije tražio ništa zauzvrat, možda samo malo ljubavi. Umjesto ljubavi svakog je dana dobivao ravnodušnost i kritike. Svaka gesta, svaki njegov pokret rukom krivo se projicirao. Svaki pokušaj da razveseli svoje voljene, bio je promašaj i na kraju bi uvijek ispalo da to što radi ne samo da je krivo, nego i nepoželjno. Zatvorenim očima on se i dalje trudio, ništa nije tražio, uporno se trudio za druge, stavljao ih ispred sebe bezuvjetno i nije mu bilo krivo zbog toga. On postoji samo da pokuša udovoljiti svima. Oduvijek je to tako gledao zatvorenih očiju.
No postoji jedan trenutak. To je onaj trenutak prepuštanja. Kao kad valovi silovito udaraju u stijene i one se čvrsto drže, čini se kao da ih ništa ne može slomiti, pa ni moćni valovi. Nitko ne očekuje da će se stijeni nešto dogoditi, prečvrsta i staložena je da bi ju konstantni valovi uništili. U trenutku prepuštanja, stijena se raspadne, a svi se čude kako se to dogodi. Nitko nikad nije obratio pozornost na pukotine, na udubljenja, svi su gledali općenitu sliku. On je bio stijena puna pukotina, ožiljaka i brazdi. Svakim udarom kritika, svakim optuženičkim pogledom, on je zadobljavao nove rane dok se nije sasvim raspao. Otvorio oči i vidio svijet kakav je on zbilja. Nema tu ljubavi, to je bajka za malu djecu, to pripada njegovom utopijskom svijetu, nestvarnom. Svaka osoba samo gleda kako se okoristiti drugima, a on je oduvijek bio najbolja lovina za to. Hranili su se njime poput lešinara cijelog života, a on je bolove zanemarivao, rane nije htio gledati. Osobu koju je sad vidio u ogledalu bila je oteta, raspodjeljena kao plijen najboljim ratnicima i najjačim strvinarima. Suho, blijedo, ispijeno, ružno, prerealno tijelo koje je vidio u ogledalu bila je stvarnost. Oči su bile isprazne, potrošene i u njima se vidjela samo bezdan. Zar je ona oduvijek bila tu?, pitao se. Nije mogao odgovoriti na to pitanje, oduvijek su mu oči bile zatvorene, no ipak je negdje duboko u sebi znao da je to ništavilo ostalo tek nakon što su njegova vjera i idealizam bile potpuno ubijene. Htio je toliko toga dati od sebe, još uvijek je htio hraniti strvinare, jer ih je on zbilja volio, ali više nije bilo ničega što bi mogao dati od sebe. Potpuno se dao, a svi su htjeli puno više od toga. Kako dati više od sebe? Sve do zadnjeg atoma, sve do zadnjeg udisaja, dao je bezuvjetno i to nije bilo dovoljno niti je to itko cijenio. To je bila njegova smrtna rana. Nitko nije cijenio, svi su bili nezadovoljni koliko god se trudio. Dok je gledao zatvorenim očima, mislio je kako je sve njegova krivica, kako je on taj koji je trebao više dati i kako nije dovoljno sve što radi, a sad, širom otvorenih ništavnih očiju vidio je da je dao daleko previše. Nije se stavio na prvo mjesto, a nitko nije zaslužio da ga se stavi na prvo mjesto.
Odjednom u njemu nastane bijes i ljutnja. Sad je tražio nešto zauzvrat, a svi se prave kao da im nikad ništa nije poklonio, a što je samog sebe dao, to je bilo tako sitno, tako beznačajno, njegova ljubav je bila bezvrijedna kao zrno pijeska u zlatarni. Bezvrijedno zrno pijeska, toliko je vrijedio. Nitko nije smatrao potrebnim da daje išta zauzvrat, pa ni ljubav. Zar nije on oduvijek davao ljubav bez da je tražio išta zauzvrat? Neće se buniti, neće kritizirati kao što su njega kritizirali, samo nek mu netko da tu injekciju ljubavi jer počinje osjećati kako mu vjera umire. No injekcija nije stigla na vrijeme i vjera je umrla. A što je on bio bez svoje vjere? Nije više idealist, sad je tvrdi realist. Ljubavi nema. Samo sebe gledaj, stvori zidine oko sebe i ne puštaj nikoga u sebe jer ljudi postoje samo da ubiju tvoje osjećaje. Živi sam, jer si ti sam sebi jedini prijatelj i jedino sam sebe voliš, nitko drugi te neće voljeti ako nema od toga neke koristi. Svako iskustvo nosi pouku, to je bila njegova, ali nikad nije uvidio grešku u sistemu. U njemu je vjera ostala i ona je bila ta koja ga je iz dana u dan ubijala, jer mu je ulijevala nadu da je u krivu, iako nije bio. Svakog se dana nadao boljemu, a glumio je da se ne nada. On je postao samo još jedna nesretna ljuštura u nizu...
kao što se da primjetiti, ipak sam se vratila. nisam baš prevrtljiva osoba, rekla sam da prestajem pisati na blogu jer sam zbilja osjećala da više nema smisla. pa zašto onda pišem? jer nikad nisam ni prestala...
Post je objavljen 20.10.2006. u 22:45 sati.