Marketing
sjecanja... zasto uvijek bole?
Da li vam je itko ikada rekao da istina boli? Ja sam se nedavno u to uvjerila... i to na bolan nacin... kad vam jedan trenutak srusi sve dobro sta ste mislili za nekoga... kad shvatite koliko ljudi mogu biti dvolicni... tvrde jedno, a postupaju skroz drukcije... ne znam, mozda se varam, ali ono sta vidim odreduje moje stavove prema nekome...
Istina boli... i to jako... ali jednom je trebate saznati... katkad vam osoba s kojom nikad niste bili nesto posebno dobri otvori oci u vezi necega... samo zato jer se nasla u odredjeno vrijeme na odredjenom mjestu i rekla ono sta je trebala... mozda ono sta vam je netko blizak pokusavao reci, ali nije imao argumente za to...
Jednom cu mozda saznati da sam se prevarila i pozaliti zbog toga... ali previse sam samu sebe uvjeravala u neke stvari za koje vise neznam da li su istinite... a i kojeg smisla ima sve to?
Zivot je sranje, uvijek cu to tvrditi... sjecam se dana kad sam zavrsavala osmi razred... to mi je stvarno bilo najljepse razdoblje u zivotu... moji prijatelji su bili tu... sada s nekima od njih ni ne pricam... sjecam se svakog dana kad bih dosla u skolu svi bi bili nasmijani... djetinjasti... nitko nije znao sta je depra, sta je tuga... On je sjedio iza mene i Jelene... i nasmijavao nas po cijele dane... njega vise nema... nadam se samo da je na nekom lijepom mjestu i da zna da ga svi jako puno volimo i da nam nedostaje... svaki put kad se sjetim na njega ili se smijem ili placem... da ga bar jos jednom mogu vidjeti i reci mu da je najposebnija osoba koju sam upoznala... da bar mogu vratiti vrijeme i ponovno prozivjeti trenutke kad sam se zbog njega doslovno valjala od smijeha... jos nisam prihvatila cinjenicu da ga vise nikada necu vidjeti... njegov odlazak me skroz promijenio, postala sam drukcija osoba...
Htjela bih ponovo prozivjeti neke trenutke koji su mi ostali u lijepom sjecanju... zadnji dan osmog razreda... prvi poljubac... prvi tjedan srednje... trenutke s osobama koje su usle u moje srce i na ruzan nacin otisle iz njega... htjela bih da barem na tren mogu opet zivjeti u iluziji da je sve savrseno, da za svakoga na ovome svijetu postoji prava ljubav...
Jedina stvar u koju jos uvijek vjerujem je da svaka osoba zasluzuje srecu... nitko ne zasluzuje tugu... nitko ne smije patiti...
Neke stvari u svom zivotu bih voljela promijeniti... da se vratim godinu dana unatrag, i da promijenim samo jednu stvar, mozda bi sve bilo puno bolje... ali ne mogu... nema puno stvari za kojima zalim... voljela bih prozivjeti sve to opet da mogu bar jos jednom osjetiti sto je sreca... htjela bih da samo jedan dan ponovno budem u 8. razredu, bez briga, bez tuge...
Jedna stvar koja me jako boli je i ta da su se svi u toj jebenoj srednjoj promijenili... postali su DVOLICNI. Govore jedno, rade drugo... mozda ja mislim da bi svi trebali biti kao ja, imati svoj stav i drzati ga se, a ne osudivati druge zbog necega i onda raditi isto. Ne mislim da je moj stav savrsen ili tako nesto, ali ako nesto kazes onda se tako i ponasaj.
Cini se da je to taj jebeni zivot... ono sta nas okruzuje... neki ne mogu podnijeti sav taj pritisak i promjene i tragedije koje nas okruzuju, pa potonu... alkohol, cigarete, droga... cini se da je to jedino rjesenje svega... na kraju...
Mozda grijesim, ali ispada da se cijeli smisao zivota svodi samo na seks. Zalosno ali istinito. Ljudima je jedino to postalo vazno u zivotu... osjecaji... imamo ih, ali ih potiskujemo...
Cini se da cu morat postat poput drugih... cini se da je to jedini nacin da ne mislim na proslost i na stvari koje me ubijaju... potisnut cu ih... necu vise osjecati... osjecaji ionako nemaju smisla, samo vode do patnje...
Post je objavljen 20.10.2006. u 17:54 sati.