Oni neshvaćeni mogli bi u primjeru njegovih životnih stavova pronaći smisao, oni koji misle da su preslabi - snagu, oni koji lako odustaju - upornost, a oni koji nemaju volju - motiv. One koji su, pak, neizmjerno tužni zbog toga što Goran više nije među nama, samo podsjećamo na to što bi im i ON, da je sada tu, skrenuo pažnju. A sve se svodi na ljubav prema životu!
Ovoga smo puta popričali s njegovom majkom, gospođom Ingeborg Kolarek, ženom koja će vas svojim stavom, držanjem i razmišljanjem podsjetiti na sve ono dragocjeno što je Goran nosio u sebi. Kada je njemu bilo samo godinu dana otputovali su u Australiju gdje su živjeli sljedećih šest godina. Tamo je na svijet došao i njegov tri i pol godine mlađi brat Domagoj.
Ubrzo nakon povratka u Zagreb rastala se, a kao 28-godišnjoj samohranoj majci nije joj bilo nimalo lako. Preuzela je ulogu oba roditelja te hranitelja obitelji, odlučna u naumu da svojim sinovima omogući normalan život. Kad sada pogledamo u što su izrasli ti dečki koji nikada svoju sreću nisu uvjetovali materijalnim stvarima, moramo joj se diviti: 'Da, to smo već negdje vidjeli', pomislili smo s nostalgijom, a onda smo se vratili na sam početak.
'Goran je bio izniman još kao dijete', započela je gospođa Kolarek sjetno. 'Kao mlada, neiskusna mama, govorila sam da je 'zločest'. Danas se za takvu djecu koristi izraz 'hiperaktivan', no ja sam se bojala da je stres zbog uvjeta života koji su nas prisilili da krenemo 'trbuhom za kruhom', a kasnije i zbog rastave, možda negativno utjecao na Goranovu psihu.
Nikada nije imao mira, pa sam strahovala od same pomisli na to da je možda bolestan. Već s godinu i pol prestao je spavati popodne!!! Usto, taj mali žgoljo bio je vraški tvrdoglav, već tada je imao svoj stav i nikada nije plakao. Čak i kad bi zbog neke psine dobio po guzi, stajao je mirno i samo stisnuo zube. Sve do današnjih dana zadržali smo internu zezanciju koja je počela od njegovih malih nogu kada sam, na neko njegovo inzistiranje, znala zasuknuti rukav i reći: 'Ajde, uzmi slamčicu i pij mi krv.'
'Go-go, ne-moj!!!'
Ta se njegova upornost zrcalila u svemu, pa je tako, prije nekoliko godina, Goran mamu nagovorio da mu dozvoli da kupi burmanskog pitona.
'Nagovarao me osam mjeseci!!! Svatko bi u tom razdoblju odustao već 100 puta, no na kraju sam ipak odustala ja! Ipak, nisam se previše žalila jer kod njega je bilo najbolje to što je bio razumno tvrdoglav, tj. nije popuštao samo kod onoga do čega mu je jako bilo stalo. Uvijek je imao neke ekstra zamisli, no nikada nije preko mojih mogućnosti zahtijevao da mu se nešto kupi.
Zaista nije nimalo bio razmažen. Nikada se nije žalio npr. na jelo, jeo je što je bilo skuhano, a od malena su se i on i brat učili obvezama. Redovito su pospremali igračke, što je prešlo u kasnije naviku obveznog subotnjeg pospremanja stana. Doduše, u zadnje se vrijeme pokušao izvući na to da ga bole leđa, ali nisam popuštala', otkrila nam je gospođa Kolarek.
Nastavljajući o Goranovim ludostima, mama se opet vratila na početak kada su živjeli u Australiji. Tamo su iza kuće imali bazen uz kojeg je bilo jedno drvo. To je Goranu itekako poslužilo kad ga je uhvatila Tarzan-faza.
'Baka mu je iz Zagreba poslala gaćice s tigrastim uzorkom i drveni nož. Goran je bio u stanju cijeli dan skakati s drveta u bazen gdje se, kao, borio s krokodilima. Imao je toliko energije da je cijelo vrijeme hopsao. Dakako, kad je dijete malo, majci je prva pomisao da bi se jurcajući stalno okolo mogao ozlijediti, stoga sam stalno vikala: 'Gogo, nemoj!' Nije ni čudo što su to ujedno bile prve riječi koje je naučio njegov brat Domagoj. Nije rekao: 'Ma-ma' ili: 'Ba-ka', nego 'Go-go, ne-moj!' sa smiješkom se prisjetila tih dana kada još nije znala da će mu upravo ta njegova golema energija pomoći da postigne sve što je naumio.
Prvi plesni koraci
Prva stvar koju je žarko želio bila je album Michaela Jacksona, a prvi plesni korak koji je naučio bio je moonwalk. Kad se s mamom i bratom vratio u Zagreb imao je šest godina i odlučio upisati tečaj standardnih i latinoameričkih plesova. U tom se razdoblju još tražio, pa je povremeno igrao tenis, no za ples se baš nekako zakačio iako nije baš uobičajeno da tako mali dječak želi naučiti plesati valcer ili sambu. Kada je, prije nekoliko godina, i njegova mama odlučila upisati tečaj latinoamričkih plesova, vježbao je s njom kod kuće i koji put je odveo na neku plesnu večer.
Nije volio društvene igre, čak ni kao klinac, već je obožavao, npr, slagati makete brodova i aviona do kasno u noć, držeći bateriju u ustima.
Obožavao je sve životinje, no skupljao je one malo 'neuobičajenije'.
'Na balkonu obavezno bilo nekoliko staklenki u kojima su bili gušteri te flašice s bumbarima. Kad je bio u fazi ribičije, znala sam u kadi naći hrpu riba kako pliva! Nismo imali akvarij, pa su sve završavale u kadi. Pitona, za kojeg me toliko nagovarao, ipak je morao prodati, no nije mu bilo važno koliko će dobiti za njega. Samo je inzistirao da dođe u dobre ruke i veliki, lijepo uređeni terarij. To mu je teško palo jer volio tu zmiju. No, sve je češće putovao i bio odsutan, a zmija je sve više rasla i počela izlaziti iz terarija. Na moj užas, dakako' nasmijala se mama podragavši Goranovog 'običnog' ljubimca - umiljatog psa Frku.
Godine 1994, kao 15 godišnjak, upisao je tečaj breakdancea, a godinu dana kasnije prijavio se na audiciju za tada popularnu plesnu grupu Megablast. I prvi put sudjelovao na velikom breakdance natjecanju 'Battle Of the Year'.
Goranov prijatelj Vlado prisjetio se da su mnogi mladi plesači pokupili Goranov pokret navlačenja trenirke i držanja za j**a usred plesa, misleći da je to neka luda fora. No malo je ljudi znalo da je to zapravo bio njegov - tik!
Svaki od njegovih plesača istaknut će i činjenicu da Goran nikada nije bio škrt na znanju, za razliku od mnogih trenera.
Njegov prijatelj Mirza dodao je: 'Goran je bio mnogima bio zvijezda vodilja. Svi su učili od njega jer su znali da je on do svojih vrlina i zaključaka došao sam, a to je ono što bi svi htjeli moći. Priroda mu je dodijelila ulogu učitelja. Učitelja prvenstveno samoga sebe, a zatim i mnogih, zaista mnogih drugih koji su imali sreću da ih baš on uči. Svoje znanje i sposobnost prenosio je načinom koji ste stvarno morali voljeti, cijeniti i diviti mu se. On je jednostavno prenosio ljudima ono što je bio, a u tome je i bilo to veliko znanje.'
Mama s ponosom ističe da je imala neizmjerno povjerenje u Gorana koji je još kao tinejdžer pokazao veliku zrelost. Nije bio povodljiv i sklon ekscesima, pa ga je mirne duše pustila već s 13. godina s prijateljima u disko u Opatiju. Nikada nije ni pušio ni pio, a čak je zbog velike ljubavi prema životinjama postao - vegetarijanac. 'Ne jedem životinje' govorio je Goran kada bi se netko načudio njegovoj odluci.
Ako bi i napravio neku psinu, to bi bilo nešto sasvim bezazleno (kao kad je čuvao stražu frendovima koji su radili grafite - tad je jedini put imao problema s policijom) ili sasvim slučajno, kao kad je u osnovnoj školi aktivirao požarni aparat pa su evakuirali cijelu školu. O tom nam je mama ispričala: 'Kako nikada nije imao mira, posebno s rukama, prtljao je po aparatu pored kojeg je sjedio i... vuuuuuššššš! Svi su mu klinci bili zahvalni na prijevremenom završetku sata, no on je bio očajan jer je znao da ću biti jako ljuta. Čak je simulirao i bijeg od kuće s oproštajnim pismom na prozoru. Zapravo je čekao u grmu dok sam ja čitala njegov švrakopis u stilu: 'Draga mama, ja znam da ja tebi stvaram jako puno nevolja', i pokušavala s terase u u mraku razaznati koji se grm miče.
Post je objavljen 20.10.2006. u 12:05 sati.